Imali smo divno cveće u bašti koje je najviše mirisalo pred sumrak. Mirisalo je cveće, mirisale su jabuke, mirisalo je grožđe. I nanin sos sa paprikama i paradajzom iz kuhinje. Iz svog ranog detinjstva više se sećam nje nego mame. Sećam se mamine mekote u kojoj sam uživala pred spavanje. Mama je radila dosta, a nana je uvek bila tu. Ona je spremala doručak, ručak, večeru. Sa njom sam učila kako da zalivam cveće, kojoj vrsti je koliko vode potrebno, koje doba dana je najbolje za zalivanje, kako uhvatiti miris bosiljka, kada je grozd spreman da ga obereš.  Sa nanom sam išla u vinograd, u voćnjak, u baštu. Ona me je naučila kako da ispržim jaje. I rano je umrla. Kada govore o njoj, svi kažu da je bila stroga, ozbiljna. Tako je se i ja sećam. Sećam se da nismo mnogo razgovarale. Druge žene iz komšiluka bile su te koje su smišljale bajke za mene. Znam da bih je ranije razumela da je živela duže. Continue reading