poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Month: December 2015

Novi početak

Išli smo danas u potragu za inspiracijom
U potragu za hranom za snove
Za još kojim nemirom.
Čuli smo da negde postoji novi početak
Pa smo išli da biramo nove note
Nove slike
Nove stanovnike za dnevna maštanja
I teorije.
Probijali smo se kroz užurbane mase
Spuštenim glavama i uvučenim ramenima
Branili se od vojske ljudi koja se kretala u jednom pravcu
Odolevali armiji koja je marširala
Čiji su koraci odzvanjali kao božićne pesme iz blještave matice
Kojoj su hrlili. Continue reading

Ukradeni trenuci

Mislim da sanjam svoje planove. Imam ih iscrtane u glavi svake večeri, a u krevet odlazim preslišavajući se šta ću sutra sve počneti, privesti kraju, završiti. Sumiram dan iza sebe, prisećam se šta sam mogla bolje i kako ću sutra to da ispravim. Kao nežni zvuci, kao zraci mesečine, stidljivo se kroz moju dušu provlače trenuci koje sam srećna provela sa nosem zagnjurenim u vilenjačke kose moje dece. Pomaljaju se i pogledi upućeni preko šolje čaja, laki dodiri po leđima, grejanje mojih šaka u njegovim, zagrljaji na vratima i poljubac u čelo kad umorna dođem u krevet. Umirena, zaspim… ali sa kajanjem što nisam potpuno proživela te trenutke onda kada su se događali i sa željom da ih oživljavam dokle god ih se sećam. Continue reading

Čekam svetlost

Čekam svetlost.
Decembarski dan ne razlikuje se mnogo od noći; crni su, mračni i tamni i jedno i drugo.
Magla im daje nijanse, mogućnosti da budu gušći ili ređi, jednostavniji ili komplikovaniji za probijanje, za krčenje njihovih staza.
U ove noći, nema ni najmanje želje u meni da priznam da su one deo prirodnog ciklusa, da bez tame nema svetlosti, da bez plača nema smeha, da bez nemira nema spokoja.
To su i onako klišei, izlizane reči, utehe za beznadežne dane poput ovih.
Ti dani u meni svode se na borbu, na rešenost da potirem tamu.
Uporno. Tvrdoglavo. Svake noći. Svakog dana koji je noć.
Čekam svetlost. Continue reading

Zvezdani putokazi

Imala sam šest godina kada sam prvi put pobegla od kuće. Nisam imala nikakve posebne razloge za to, samo one obične, dečje. Slušala sam možda previše priča o deci koja napuštaju svoje roditelje, kriju se od odraslih po obližnjim šumama i poljima, organizuju svoje zajednice i neometano žive svoje detinjstvo. Želela sam i ja tako, ali nisam daleko pobegla. Polja, voćnjaci, pašnjaci i vinogradi nalazili su se jako blizu naše kuće. Bilo je dovoljno da izađem iz dvorišta, krenem na desno, spustim se nizbrdicom, prođem pored naše bašte i košnica, popnem se uzbrdicom i već sam bila tu. Pucao je na tom mestu pogled na nepregledno zelenilo prošarano ponekom kravom, ovcama, konjima i ljudima koji su ih čuvali, na nebo, na prostranstvo. Sećam se da sam mogla satima da stojim na tom mestu, pogledom da preispitujem daljine, osluškujem insekte i ptice i dišem, samo da dišem. Continue reading

Letnja deca u snežnoj bajci

Jedna divna osoba rekla mi je jednom davno da smo on i ja dve duše koje su se davno ugledale i čekale jedna na drugu da se spoje; da smo se, ugledavši se preko kosmičkih prostranstava, čekali vekovima, milenijumima; da smo žudno grabili jedno ka drugom svetlosnim godinama. Gledala sam tada tu prijateljicu molećivim pogledom, sabirajući svoje misli na jednu gomilu i prisećajući se da ja jesam romantična duša i da volim sudbonosne događaje i ljubavi i poglede i drhtaje zbog kojih se ostaje bez daha i umire, ali… samo u knjigama, pričama, pesmama koje bih kasnije, pogleda zamagljenog od osećanja, suza i uzdaha, prepričavala. Continue reading

Dobrota od koje život zavisi

Iako mislim da su vozovi daleko romantičniji, autobusima sam se vozila svuda – do osnovne škole, do srednje škole, do fakulteta, u bioskop, kod lekara, na posao. Zime u autobusima su posebno surove, hladne i mračne i kad se svi zguramo jedni do drugih, to ne budi ljubaznost i strpljenje prema osobi do vas koja se bori za svoj udisaj i još koji santimetar prostora. Naprotiv, netrpeljivi smo jedni prema drugima i retki su trenuci ljubaznosti.

U takvom jednom autobusu, na takvoj jednoj zimi, dok sam gledala kroz prozor u crnilo, ne osećajući prste na nogama od hladnoće i neprestano dodirujući usnama nos pokušavajući da ga ugrejem, jedan čovek je počeo da crta nešto po zamagljenom staklu ispred mene. Continue reading

Trideset šest sati

U trideset šest sati života može i mnogo i malo toga stati. Trideset šest sati – dan i po. Jedno spavanje. Jedno buđenje. Dva odlaska na počinak. Dve otpevane uspavanke.
Ili jedna uspavanka otpevana dva puta. Dva: “Volimo vas najviše na svetu. Laku noć.”
Dva oproštaja, dva mahanja ispred vrtića. Dva sunovrata u zagrljaj. Dva nošenja mlađe mišice u hladnopoznojesenjesivocrno, mutno jutro. Dva nošenja, dva maženja u hodu. Moje srce i njeno, jedno pored drugog. Ritam koji diktira tempo mojim koracima dok mi šarena, vunena kapa golica nos. Dve šake oko mojih nadlaktica. Dve noge oko mojih bedara. Moja mišica. Moje dete koje ne voli hladnoću i mraz koji joj steže obraze. Continue reading

Poverenje u život i nove početke

Za majčinstvo, kao ni za život, nikad nisam bila spremna, iako sam se pripremala svih devet meseci radosnih. Pokušavala sam da naučim sve odjednom na časovima roditeljstva. Pelene, mleko, pupak, kupanje, nokti. Neke čudne bebe lutke virile su iz plavih i roze kadica u domu zdravlja, sklopljenih kapaka, počupanih trepavica, čekale su da im neko promeni štramplice koje su obukle još osamdeset neke. Učila sam ponovo kako da dišem na časovima u domu zdravlja. Dah je život, oduvek sam znala, ali ovo je ozbiljnije. Ovde se brojalo i pravile se pauze i posmatrale se druge trudnice, odmeravali stomaci i rumenilo u obrazima. Continue reading

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑