Otkad znam za sebe, želja za putovanjima su deo mene. Dugo sam prebacivala sam tati zato što nije prihvatio ponudu svog rođaka da se svi odselimo kod njega u Melburn, još za vreme srećnih osamdesetih. U svojim tinejdžerskim godinama, zavidela sam Aniti i Dreziku ne toliko na njihovoj ljubavi, koliko na tome što žive u toj vreloj zemlji. I dan danas čuvam razglednice sa kengurima koje smo još kao deca moj brat i ja dobijali od rođake, a “Povratak u Idn” mi je i posle skoro million godina, koliko ima otkad sam prerasla nižu osnovnu školu, i dalje jedna od najboljih priča. Nikako ne pristajem da pogledam seriju ponovo; ove zrele oči ne bi videle isto što i oči devetogodišnjeg deteta. Continue reading