U trideset šest sati života može i mnogo i malo toga stati. Trideset šest sati – dan i po. Jedno spavanje. Jedno buđenje. Dva odlaska na počinak. Dve otpevane uspavanke.
Ili jedna uspavanka otpevana dva puta. Dva: “Volimo vas najviše na svetu. Laku noć.”
Dva oproštaja, dva mahanja ispred vrtića. Dva sunovrata u zagrljaj. Dva nošenja mlađe mišice u hladnopoznojesenjesivocrno, mutno jutro. Dva nošenja, dva maženja u hodu. Moje srce i njeno, jedno pored drugog. Ritam koji diktira tempo mojim koracima dok mi šarena, vunena kapa golica nos. Dve šake oko mojih nadlaktica. Dve noge oko mojih bedara. Moja mišica. Moje dete koje ne voli hladnoću i mraz koji joj steže obraze. Continue reading