Imala sam šest godina kada sam prvi put pobegla od kuće. Nisam imala nikakve posebne razloge za to, samo one obične, dečje. Slušala sam možda previše priča o deci koja napuštaju svoje roditelje, kriju se od odraslih po obližnjim šumama i poljima, organizuju svoje zajednice i neometano žive svoje detinjstvo. Želela sam i ja tako, ali nisam daleko pobegla. Polja, voćnjaci, pašnjaci i vinogradi nalazili su se jako blizu naše kuće. Bilo je dovoljno da izađem iz dvorišta, krenem na desno, spustim se nizbrdicom, prođem pored naše bašte i košnica, popnem se uzbrdicom i već sam bila tu. Pucao je na tom mestu pogled na nepregledno zelenilo prošarano ponekom kravom, ovcama, konjima i ljudima koji su ih čuvali, na nebo, na prostranstvo. Sećam se da sam mogla satima da stojim na tom mestu, pogledom da preispitujem daljine, osluškujem insekte i ptice i dišem, samo da dišem. Continue reading