poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Učimo decu ljubavi

Noćas nisam spavala dobro. Sanjala sam sebe na ulicama Pariza.
U koncertnoj dvorani. Na stadionu. Sanjala sam sebe na ulicama Bejruta. U Damasku i u Bostonu.

Zato što se nešto dešava stotinama i hiljadama kilometara daleko od mene, ne znači da se ne dešava u meni. Znam da sam mogla da budem rođena bilo gde drugde i još uvek se pitam da li je ono skrivanje u podrumu bilo stvarno ili sam ga samo isto ovako odsanjala tog proleća. I znam da sam srećna što mogu da pomislim da sam samo sanjala.
Jer, neki drugi ljudi ne mogu to da kažu; posledice stvarnosti su sa njima uvek.

Moja deca su mogla da budu rođena na nekom drugom mestu, da možda nose neka druga imena. Ja sam mogla da donesem odluku da moja deca budu rođena na nekom drugom mestu i da nose neka druga imena. Da li bi bile sigurnije tada? Da li bi bile zaštićenije? Jesam li uradila sve što sam mogla? Da li sam odabrala najbolje?

Kako se pronalazi sigurno mesto na Zemlji?
Gde je, u procentima, najveća mogućnost nailaženja na dobre, miroljubive ljude, na ljude koji se međusobno gledaju sa blagonaklonošću i željom da pomažu jedni drugima? Gde pronaći čoveka koji će se odreći i boriti protiv svakog nagona da povredi drugog čoveka? Gde je to mesto na svetu gde ljudi shvataju da povređujući druge povređuju sebe, da oduzimanjem od ukupne punoće Života umanjuju svoje biće?

Kad u jednom kutku Zemlje leptir uplašeno zaleprša krilima, pokrene se veliki talas na drugom kraju sveta. Kad se devojčica u drugoj vremenskoj zoni smeje, moja ćerka odgovara svojim smehom. Kad bilo gde, u bilo kom kutku sveta neko umre, pati ili se boji, ja znam da i sva druga bića pate, znala to ili ne, bila toga svesna ili ne.
Jer, svi mi delimo isti vazduh, istu energiju, gravitaciju, Sunce i vetrove i jedni drugima šaljemo sve ono što osećamo, što nas boli, jer smo povezani, jer smo deo jednog Bića, jednog Života. Ogledamo se jedni u drugima, projektujemo jedni na druge, u svakoj sekundi, na milion načina, iz milion razloga.
I žao mi je, o koliko mi je žao što mnogo, mnogo delova mene to ne shvata.

I dalje se, znam, suludo i uludo nadam da ću svojim ćerkama o patnjama i ubijanjima govoriti kao o prošlosti, kao o nečemu što je iza ljudske vrste, jer ćemo u međuvremenu napredovati, evoluirati, shvatiti, razumeti. Nadam se. Razumom i srcem obuhvatićemo i priglićemo činjenicu da su svi ljudi po svom postanku i suštini dobri, da ćemo, mi takvi, osvešćeni, uvek nadvladati manjinu koja uporno nastavlja da nanosi zlo, dok i ta manjina ne shvati.

Odbijam da o ovom svetu govorim kao o zlom kutku kosmosa, odbijam da se predam, pobegnem i u čoveku vidim opasnost i pretnju. Svako od nas, u ovoj i u svakoj drugoj sekundi svog života ima odgovornost da povuče svoj kraj; ima odgovornost da bude dobar i ljubazan prema čoveku do sebe, prema čoveku sa kojim se mimoiđe na ulici, u prodavnici, na raskrsnici. Imamo odgovornost da ne osuđujemo, da ne upiremo prstom i ne razdvajamo ljude po nekim izmišljenim kategorijama. Učimo da slušamo i čujemo jedni druge i kada šapućemo; iskorenimo kulturu vikanja, nadglašavanja, učimo se da slušamo i osluškujemo jedni druge.

Učimo našu decu da su važna; da je mir važan; da je dobrota važna.
Učimo našu decu da se suočavaju sa svojim strahovima; da mirno ublažavaju bes.
Učimo ih da sebe i svet sagledavaju kao celinu, da u Drugome vide prijatelja, deo sebe.
Učimo našu decu da budu sigurna, da budu hrabra, da budu snažna, da budu dobra.
I da vole. Iznad svega, da vole.
Menjajmo svet svojim postupcima i svojim načinom života.
Krenimo od malog, od osmeha.
Ali, danas. Ovog trenutka, kad je teško.

DSC_0132
DSC_0126

25 Comments

  1. inspirativka

    Draga ‘Letnje igraliste’,

    jako si to lijepo rekla…tuzno je sto ljudi nikako da shvate da smo svi povezani i da se ne moze povredjivato i stetiti drugima, a da se ne odrazi na onog koji povredjuje.
    Nazalost, ispada da vise nema sigurnih mjesta za zivot. Naravno da zelimo najbolje svojoj djeci, no hoce li nasa djeca biti sigurna?! Jesu li sada sigurna.
    Ovo sto se dogodilo u Parizu je monstruozno. Duboko smo svi potreseni. Sto reci?!? Rahela

    • Letnje igralište

      Draga Rahela, hvala ti na komentaru. Žao mi je što osećamo tako, ali drago mi je što osećamo isto.

  2. Tatjana Kuljača

    Nažalost, jedino što možemo je da krenemo od sebe i širimo ljubav. Na neke stvari i događaje ne možemo uticati a one ipak utiču na nas. Ono mjesto na kom si, na njemu i treba da budeš, jer je tako najbolje za vas, a loše stvari nemaju neka pravila i koordinate kretanja, pa je suludo tražiti grešku u svom odabiru mjesta za život. Ti širiš ljubav. Mišice odrastaju u najljepšem i najljubavnijem okruženju koje su mogle izabrati. To je jedino bitno. Ostalo je sudbina. Divna mamo, budi ponosna na to što si napravila. Nema zdravije i ljepše sredine za odrastanje od te koju si im stvorila.

    • Letnje igralište

      Nemam reči posle ovoga što si rekla. Hvala ti. Veliko, najveće hvala! <3

  3. Tijana

    Šta da napišem kada sam i sama šokirana svim što se dogodilo,kada se i ja to isto pitam?Ima li neko mesto gde smo sigurni, da li je danas moguće osećati se bezbrižno, šta reći deci, čemu ih učiti? Ipak i nakon svega,kada sve prođe, smirim se i opet se vratim pozitivnim mislima.Opet verujem da je to nekolicina ljudi koja je u stanju širiti zlo i verujem da je onaj veći deo čovečanstva ipak dobar i pun ljubavi za druge.Nadam se i iskreno verujem da će se svest ljudi promeniti ali nam za sad ostaje kao što reče Tatjana da menjamo sebe i naš mikrosvet.

    • Letnje igralište

      Nemoguće je ne uplašiti se, ne strepeti i biti spokojan pred ovakvim događajima, ali i sada imamo izbor, kad smo već toliko srećni što smo živi – da odaberemo da budemo dobri, ljubazni, i da volimo.

  4. Mirna

    Ljepše nego što si ti to rekla, ili ove drage žene u komentarima prije, ja ne mogu. Sve je apsolutno točno. Ne gledam vijesti, ne čitam novine, prestala sam prije par mjeseci, jedini kontakt sa svijetom mi je Facebook, i tamo sam danas vidjela vijest iz Pariza. Strašno! Nigdje na žalost više nije sigurno živjeti, ali i ja pokušavam ne misliti o tome, treba živjeti najbolje što se može, biti primjer svojoj djeci, pokazati im da ima na svijetu i dobrih ljudi. Jer za one zle se ionako uvijek najprije u medijima čuje.

    • Letnje igralište

      To što se u medijima čuje me je možda najviše i uplašilo jutros, ti maleni, a brojni glasovi koji ponavljaju kako je zlo svuda oko nas. Potpuno se slažem sa tobom, Mirna. Moramo da ispunjavamo svet dobrotom i ljubavlju.

  5. noviinternet

    Trebalo bi napraviti karavan dobrote – da krenemo i u karavan primamo sve dobre ljude – ima ih nebrojeno mnogo na planeti. Nevolja je sto su ludaci vidljivi i cine zlo (a pri tom ne mislim samo na te krajnje izvrsioce teroristickih napada). Nevolja je sto “Dva losa ubise Milosa.” Ali majke vise ne bi trebalo da daju svoju decu za topovsku hranu – nigde! Uvrnute logile su posledica raznih ranijih nepravdi i masakara. Ali, kao sto kazes – krenimo od ovog trenutka, najbolje sto mozemo, uceci decu ljubavi i ispunjavajuci njihov zivot ljubavlju.

    • Letnje igralište

      Dopada mi se slika karavana dobrote. Mislim da bi bio beskrajno dug. <3

  6. Maja Zmaja

    Iskreno, ja ponekad pomislim da ću poludit od brige i straha od budućnosti! Kad imaš djecu strah poprima sasvim nove dimenzije, i kao i ti i mišica, i ja sam od mnogih odustala, ali kada se ovako nešto desi (a budimo realni, dešava se gotovo svakodnevno širom svijeta) teško je ne izgubiti hrabrost! Teško je ne razmišljati o tome što našu djecu čeka! Jedino što možemo je odgojiti ih da ne mrze…

    • Letnje igralište

      Slažem se i delim ta osećanja. Najstrašnije mi je kad pomislim da sam bespomoćna, da smo bespomoćni, i onda se štrecnem, prekorim sebe, zagledam u budućnost i vidim da mogu mnogo. Sve, i dobro i loše, polazi od malog, od pojedinca, od ideje u glavi i od osećanja u srcu. Zato možemo mnogo.

  7. Marina Majska

    Sve si u priči rekla. Jedinstvo mesta, vremena i radnje. Neke stvari smo opet mi prošli ovde… pa su majke na drugim mestima razmišljale poput tebe… Delim.

  8. oblogovan

    Моје је мишљење да је једино сигурно место за живот, сопствена душа. Уколико бринемо о њој, чистимо је, метемо, она ће увек бити пријатно место за свих ”5 хиљада људи са дигнутим чашама”, о којима је у своје време певао један песник. Па и за више. Много више.
    Ако то не чинимо, тамо неће бити никога осим изопаченог ”ја” окруженог напуклим огледалима.
    Са овом констатацијом сложиће се, бар донекле, сви сензитивни људи, били верујући, или не…

    • Letnje igralište

      Slažem se. Ogledamo se sami u sebi i jedni u drugima i naravno, duša je ta iz koje se sve preliva na svet. Verujem da Duša sveta ne predstavlja samo ontološki princip. Svi mi činimo Dušu sveta, njome pokrećemo svet i karakterišemo ga. Kad svako vodi računa o svom parčetu, i celina će biti savršena, kakvom je i zamišljena.

  9. Marija B.

    Sve što sam mislila, ti si izrekla u ovom postu i tako jasno i dirljivo opisala…
    Znaš, dok sam na tvom blogu osećam neku oazu mira i ljubavi.
    U svakom tekstu podsećaš na istinski vredne stvari u ovom životu i imam potrebu da ti se zahvalim na tome.
    I ja, kao i ti, verujem.U sve ovo što si napisala. I odbijam da bude drugačije. <3

    • Letnje igralište

      Najiskrenije stojim iza svega što napišem i jako mi je drago što to osećaš, draga Marija. Ovo su bile moje prve misli posle neprospavane noći, posle nemira iz kojeg sam mogla da se probudim očajna ili osnažena. Uvek biram ovo drugo. Hvala ti! <3

  10. Stsh's Book Corner

    Divno <3

  11. nena3110

    Divan tekst.
    Promene su moguće, ali jedino ako počnemo od sebe.

    • Letnje igralište

      Potpuno se slažem i iskreno verujem da tu sve počinje i završava se – u nama. Mnogo hvala na komentaru!

  12. Luna

    Sve si rekla. Potpuno se slažem sa tobom…i plašim se kao i sve mame ovoga sveta…
    Sinoć je na fejsu neko podelio fotografiju sa tekstom : “…Nisam ja za ovaj svet. Ali eto, nemam gde…”
    Baš to da nisam za ovaj svet mi se prečesto mota po glavi…ne samo zbog ovih događaja u Parizu. Zbog svega što se događa svakoga dana na ovoj ludoj planeti

    • Letnje igralište

      Imamo slobodnu volju, slobodu izbora, svi do jednog. Žao mi je što se uglavnom bira onaj lakši put koji ne zahteva prevelike napore srca, uma i volje, pa se onda loše stvari događaju. Delimo mišljenje, draga Luna.

  13. Fatima Causevic

    E ovog jutra sam otvorila ovu stranicu ,pročitala i veoma sam zadivljena ovim razmišljanjem .Divim se kad shvatim da ima ljudi kao što sam ja,shvatim da kad se volimo smo jači ,al neshvatam kako ti ljudi što nisu kao ja il subjekat iz ove priče pa da shvate da smo jači i bolji kad se volimo.Ljubav prema drugima je za mene i moju dušu bogatstvo,a pomoć drugom,utješit ga,nahranit,podijelit savjet i udijelit bilo kakvu pomoć je za mene bogatstvo bolje od bilo koje valute ovoga svijeta.Lijep pozdrav za sve pozitivne osobe

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑