U poslednje vreme živim u matrici, u šarenom lavirintu sa bojama na pogrešnim mestima. Kao miš na onom točku okrećem krugove i uživam u vožnji. Što je jači osećaj korisnosti, to brže i odlučnije okrećem točak. I nije mi teško, baš nikada. Jedino mi bude teško kad u autobusu zadremam čitajući knjigu. E, tad mi dođe da se pojedem. Ne stižem mnogo ni da razmišljam, a i kad mi se omakne, ja zapravo pišem tekst koji ostane zakopan negde u sivilima mojih moždanih nedođija. Continue reading