Jedna od važnijih stvari za mene uvek je bila sigurnost. Od maminih zagrljaja, mekote i njenog glasa, do olakšanja što sunce uvek isto izlazi i zalazi. Volela sam predvidljivost svojih dana i slobodu i prostor koju su mi davali. Bez obzira šta sam radila, mogla sam da računam na glasove koji su me okruživali, ruke koje su me prihvatale i na novi dan, isti, a drugačiji onoliko koliko sam ja to htela. Iz te dečje uljuljkanosti budili su me povremeni padovi i nepredviđene reakcije koje sam prihvatala kao anomalije u sistemu, kao gličeve u mojoj savršenoj realnosti.

Igrala sam na sigurno.

Bila sam sigurna u sve što sam radila.

I možda mi je taj osećaj sigurnosti i da će sve biti OK dao krila za izlete u nesigurno, u predele za koje mi niko i ništa nije garantovalo da će biti ono što očekujem i nadam se da će biti. Studije književnosti, odlazak sa “sigurnog” posla na drugi kraj sveta, bez ideje o tome šta ću raditi, ulazak u brak bez ikakvog prethodnog razmišljanja, otvorenog srca, širom otvorenih očiju.

Sve je bilo novo, ništa nije bilo sigurno. I u svemu tome ja sam gradila svoje dane, nove, predvidive, čvrste okvire za sve što želim.
Gradila sam, vredno sam radila da stvorim svoje sigurnosti, predvidivosti u kojima lako dišem, mirno spavam i bezbrižno se budim.

Nepredvidivost i nesigurnost bili su izazovi koje sam podređivala svojoj volji, uz manje ili više muke. Nesigurnost profesionalnog života postala je moja nova sigurnost, jedina opcija koja mi je davala dovoljno slobode da gajim svoje profesionalne strasti.

Prvi ozbiljni zemljotresi u mom svetu bila su nova postojanja i životi koji su nestajali, ne ostavljajući mi nikakvu kontrolu.

ništa nije sigurno i to je ok

U čudu sam gledala i sad posmatram svoju decu, pokušavajući da uočim znakove, garante, obećanja.
I iako ih poznajem kao sebe i volim više od sebe, prihvatam neizvesnost njihovih odluka i puteva, radujem se nezaustavljivosti njihovih koraka.
Ništa ih ne može zaustaviti.
Ni munje u daljini.
Ni vetar koji im se igra kosama.
Ni oči koje ne mogu da ne gutaju prostranstva i koje ne mogu da ne gledaju unapred.

Oni koji su otišli i koji će nastaviti da odlaze, menjaju reljef mog sveta zauvek, krckajući pomalo moje uverenje da će sve biti OK, ili onako kako sam mislila da će biti.
Ništa ih ne može zaustaviti kad jednom reše da odu.
Ni najblaži dan.
Ni tišina.
Ni mirno ljuljuškanje krošnji.
Ni drveće ispod kojih su hodali.
Nastavljaju da nestaju kao da je to najnormalnija stvar na svetu.
A zar nije?

Glasovi oko mene se menjaju. Moje šake polako postaju nalik onima koje su me prihvatale kad sam bila dete.
Navikavam se na različite jačine zagrljaja, prihvatam, upijam, otvorenog srca, širom otvorenih očiju.
Ništa drugo mi ne preostaje.
Ništa me ne može zaustaviti.
Ni prošlost, ni budućnost.
Ni njena vedra jutra.

Svet oko mene se menja.
I ništa više nije sigurno.
I to je OK.
Jer da sve jeste onako kako očekujemo, ništa ne bi bilo kakvo je sad.
A ja volim sve u svom svetu.
Ništa nije sigurno.
I to je OK.