poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Supernova

Sve što mogu da vidim iz
ovog dela dvorišta kada
podignem glavu je
crno nebo koje pada na mene
i zvezde zvezde zvezde
blistave zvezde ogromne zvezde
jednu do druge
jednu oko druge
jednu ispred druge koje
posmatram dugo
tražim omiljenu i
pamtim njeno mesto da
joj mahnem i sledeće noći.
Sve što mogu da vidim sa
ovog malog prozora je
crno nebo koje me
pokriva svojim plišem
i zvezde zvezde zvezde
ogromne zvezde blistave zvezde
koje ne vidim u gradskoj noći osvetljenoj
žurbom reklamama sijalicama.
Sve što mogu da vidim sa
ovog toplog stepeništa je
crno nebo koje
me usisava zamamno pomamno
i zvezde zvezde zvezde
blistave zvezde ogromne zvezde
koje me osvetljavaju onakvom kakva jesam
te zvezde zvezde zvezde
ogromne zvezde blistave zvezde
čije svetlo sve čini onakvim kakve jesu.
Sve što mogu da vidim sa
ovog maminog travnjaka je
crno nebo koje
teče kroz mene
izvire iz mene
uvire u meni pa
ležim na njemu dok mi
oštre vlati trave golicaju nos a
zvezde mi žuljaju leđa
i onda opet
te zvezde zvezde zvezde
blistave zvezde ogromne zvezde
zvezdane njive
zvezdane reke
zvezdane kose
zvezdane utrobe
mojih molekula mojih očiju
moje krvi mojih kostiju
te zvezde zvezde zvezde
ogromne zvezde blistave zvezde
koje udišem
koje izdišem dok
čekam da postanem supernova.

1 Comment

  1. Станимир Трифуновић

    Бравурозно.
    Дубоки, дубоки наклон!
    Срдачан поздрав.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑