Jedna divna osoba rekla mi je jednom davno da smo on i ja dve duše koje su se davno ugledale i čekale jedna na drugu da se spoje; da smo se, ugledavši se preko kosmičkih prostranstava, čekali vekovima, milenijumima; da smo žudno grabili jedno ka drugom svetlosnim godinama. Gledala sam tada tu prijateljicu molećivim pogledom, sabirajući svoje misli na jednu gomilu i prisećajući se da ja jesam romantična duša i da volim sudbonosne događaje i ljubavi i poglede i drhtaje zbog kojih se ostaje bez daha i umire, ali… samo u knjigama, pričama, pesmama koje bih kasnije, pogleda zamagljenog od osećanja, suza i uzdaha, prepričavala. Continue reading