Mislim da sanjam svoje planove. Imam ih iscrtane u glavi svake večeri, a u krevet odlazim preslišavajući se šta ću sutra sve počneti, privesti kraju, završiti. Sumiram dan iza sebe, prisećam se šta sam mogla bolje i kako ću sutra to da ispravim. Kao nežni zvuci, kao zraci mesečine, stidljivo se kroz moju dušu provlače trenuci koje sam srećna provela sa nosem zagnjurenim u vilenjačke kose moje dece. Pomaljaju se i pogledi upućeni preko šolje čaja, laki dodiri po leđima, grejanje mojih šaka u njegovim, zagrljaji na vratima i poljubac u čelo kad umorna dođem u krevet. Umirena, zaspim… ali sa kajanjem što nisam potpuno proživela te trenutke onda kada su se događali i sa željom da ih oživljavam dokle god ih se sećam. Continue reading