poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Month: April 2017

Jedna karta za sedište do prozora

Čini mi se, život provodim vozeći se autobusom; autobusom zelene boje poput predela kojim je prolazio, najčešće tipa harmonika, poput instrumenta iz kojeg je dolazila muzika koju je vozač slušao. Karta se kupovala na ulazu kod zadnjih vrata. Sa desne strane bilo je jedno udobno mesto namenjeno kondukteru koji je upravljao malom spravom sive boje i, kada bismo tražili jednu do…, kažiprstom i srednjim prstom desne ruke pomerao bi male ručke, tako da bi za tren iz male sprave izlazila autobuska karta. Najčešče su to bili obični, prazni beli papirići, koje sam uvek čuvala za slučaj da naiđu kontrolori. Sigurna sam da, i da su ikada naišli, nikada ništa ne bi mogli da iščitaju sa praznog belog papira na kojem su se tek nazirale ružičaste isprekidane linije. Ali ja sam te bele prazne karte čuvala u knjigama koje sam čitala. To su bili moji prvi bukmarkeri. Bibliotekarka je uvek istresala sve knjige koje sam vraćala. Uvek bi iz njih ispadala mala snežna oluja zastajanja, razmišljanja i sanjarenja.

Čini mi se, život provodim vozeći se autobusom. Moj vreli dah topio je zimske šare na prozoru autobusa kojim sam se sa mamom vozila kod lekara. Malo dete – „velike” temperature, usred zime. Zadivljeno sam posmatrala mamino lepo belo lice koje je izranjalo iz njenog tamnog kaputa, iz visokih, krutih okovratnika. Igrala sam se prstenom na njenoj desnoj ruci i mazila njenu nežnu, belu šaku. Njene usne bi se povremeno odmarale na mom čelu, tek da osete vrelinu moje glave i da procene opasnost. Njene crne, tanke obrve bi se sretale u obliku ptice sa mog crteža i tada bi se čuo zvuk rajsfešlusa na njenoj mirišljavoj crnoj tašni dok je otvara kako bi uzela maramicu i obrisala mi nos. Iz mrkle tmine njene tašne, stidljivo su izranjale bele korice moje slikovnice, moje Maje, i ja sam uranjala svoj slinavi nos i vrelo čelo u piktoralno leto na francuskom selu, u savršen svet čarobnih boja, mirisa, tonova; u svet, baš onakav kakav treba da bude, svet rođen u ljudskoj glavi željne topline i lepote. Čela oslonjenog o ledeni prozor autobusa, očarano sam upijala bajkovite slike i živela, bar dok traje vožnja i dok ne zakoračim u čekaonicu punu bučne i uplakane dece, u tom letu, dok je ono iz mene kuljalo i vrelim dahom uništavalo sve ono što je mraz mog sveta čitave noći uporno, strpljivo, vredno stvarao.

Čini mi se, život provodim vozeći se autobusom. Moj polazak u peti razred. Bila sam nezgrapno dete, najviše i najkrupnije među to dvadesetak seoske dece, neopredeljenih šiški i muzičkog ukusa, prevelikog razmaka između dva prednja zuba i preglasnog protestovanja zbog malih nepravdi. Vožnja autobusom brzo je postala mesto za završavanje domaćih zadataka iz matematike, poslednja preslišavanja pred odgovaranja iz istorije, poslednja uvežbavanja formula pred kontrolni iz hemije. U autobusu, na povratku kući, plakala sam zato što nastavnica likovnog nije razumela moj crtež, zato što je u njemu videla lenjost, a ne tragično osećanje nedovršenosti i uvek novih, misterioznih početaka u mojim razmišljanjima i osećanjima. Plakala sam, zato što se nisam ni usudila da počnem da objašnjavam.

U šestom razredu, prestala sam da brinem o tome šta misli nastavnica likovnog. Prestala sam i da rastem, a moje šiške i moj muzički ukus su se definisali. Ili, tačnije, krenuli su u jednom smeru, dobrom smeru. Pomirila sam se i sa razmakom između zuba. Omiljena su mi bila dežurstva u školskoj biblioteci i ruske bajke u dvanaest knjiga u braon plišanom povezu, u sredini treće police odozdo, sa desne strane vrata. Moja leđa su se blago povijala pod težinom crnog ranca sa belim tufnama posle dežurstva u biblioteci. Nije bilo vremena za gubljenje. Osmi razred će proći, a ja neću uspeti da pročitam sve što želim. Zato su vožnje autobusom bile najvažnije na svetu – vreme koje je stajalo, vreme oslobođeno svega drugog, manje važnog, vreme vakuum, okamenjeno vreme.

To, manje važno, bilo je očijukanje na autobuskoj stanici ispred škole sa dečakom prekoputa dok čeka autobus koji će ga odvesti u suprotnom smeru. To, manje važno, bili su naši teleći pogledi dok odlazimo u suprotnim smerovima, znajući da ćemo patiti čitavo jedno popodne dok se sutra ponovo nemo ne ugledamo. Smešno je, nikada nismo razmenili nijednu jedinu reč. Ali zato su moji bukmarkeri – autobuske karte bili puni onoga što bih mu, da sam neko drugi tada bila, rekla.

Važnije – gladno gutanje sestara Bronte, Stevana Pešića, Džejn Ostin, Žila Verna.
Te kratke vožnje uvek su me ostavljale gladnom i žednom, za još jednim redom, za još jednom mišlju, još jednim trenutkom koji bih da razvučem u večnost.

Čini mi se, život sam provela vozeći se autobusom. Moj polazak u srednju školu. I vožnja duža za pola sata; vožnja, sada dovoljna za moja čitalačka putovanja.Srednja škola značila je odlaske u veliku gradsku biblioteku, redovne susrete sa, o radosti, mojom rođakom bibliotekarkom, njene preporuke i čuvanje knjiga preko veze. U zemlji u kojoj ne možeš da živiš bez veze, ovo je bila moja jedina veza. Bibliotečka, knjižestvena, veličanstvena povlastica! Škripa drvenog poda i moje srećno lice, jer, ja imam vezu u biblioteci i mogu da pozajmim čak pet knjiga, iako je na dve nedelje dozvoljeno da se iznesu samo dve. Autobuske vožnje više nisu bile za preslišavanje i rađenje zadataka. Putovala sam po sat i po svakog dana i živela hiljade života. Drugi zadaci za mene više nisu ni postojali, jer sam tada bila sigurna da se autobusom još samo mogu odvesti na studije književnosti.

I zaista, bilo je tako. Sećam se kako sam dva sata stajala ispred spiska primljenih studenata u holu Filološkog fakulteta, i svakoga ko je prilazio da ga proveri, pitala, pokazujući na svoje ime i prezime, da li tu zaista piše moje ime i prezime. Često sam mešala svoje snove i stvarnost i nisam mogla da odem pitajući se da li su me, kojim slučajem, moje želje prevarile. Smejale su se moje buduće koleginice i potvrdno klimale glavom. Vožnje autobusom, u to vreme u međugradskom saobraćaju skupe za studente, proredile su se, ali su zato vožnje vozom trajale i po četiri sata. Doduše, samo dva puta nedeljno. Ali ipak, ta putovanja bila su san. Šekspir se nadglašavao sa kloparanjem šina, Turgenjevljeva osećanja uplitala su se u gole grane koje su polako promicale sa druge strane stakla vagona, Bulatović je podvriskivao u pisku lokomotive. Ja sam živela priče koje sam čitala na sedištu do prozora.

Kada sam odletela na daleki sever (a u avionu sam čitala Pekićevo „Besnilo”), vožnje metroom duboko su me razočaravale; trajale su samo petnaest minuta. Ipak, radovalo me je što sam tamo bila samo jedan vojnik u armiji čitalaca – putnika. Zamišljala sam… kada bih samo u oblačićima iznad glava svih ljudi koji su čitali vozeći se metroom mogla da vidim njihove priče, te snove… Između nas su se plele niti razumevanja, odobravanja i saučestvovanja u najmagičnijem procesu koji sam spoznala.

Danas, ja se ponovo vozim autobusom. Da živim u nekim prošlim vremenima, kada je većina ljudi pristajala da se vozi autobusima i biciklima ili da jednostavno hoda, ove vožnje autobusom ne bi toliko trajale. Nažalost, ali i nasreću, ja ponovo mogu da čitam po sat i po svakoga dana. U punom autobusu, kojim bruje nebrojene, nesaznatljive misli, osećanja, ružni snovi, dečji plač, muzika iz slušalica, nadanja i pribojavanja, nabrajanja i psovke, u kojem se sudaraju male ljubaznosti i oštri laktovi, ja gladno okrećem stranice i među njih, kada dođem do svoje stanice, kao veliko i ozbiljno dete, stavljam pravi bukmarker.

Nema više posebnog mesta za konduktere u autobusima, nema više autobuskih karata, kroz prozor autobusa više ne vidim drveće i zeleno, već fasade, reklame, i ljude, ljude, ljude… tek poneko usamljeno drvo. U kakofoniji slika i zvukova, moja misao i reči na papiru moji su najčvršći i najpouzdaniji oslonci. Moja misao je jasna, koncentrisana, i više se ni sa kim ne nadglašava, više se ne upliće u grane… da li zato što grana gotovo više da nema… ne znam… tek, moja misao je ukroćena.

I sve je više nas sa takvom mišlju i nosevima među koricama knjiga po autobusima. I među nama se razvija neka neočekivana putničko-čitalačka solidarnost. Da mi se nije potvrdila dva puta, ne bih poverovala u nju. Dva puta sam čula od žena koje su čitale sedeći, dok sam ja čitala stojeći: „Sedite Vi sad, ja silazim na sledećoj.” Ja bih se osmehnula, rekavši da nema potrebe, ali one su insistirale, objašnjavajući da, eto, ja čitam, i da treba da sednem baš tu, na sedište do prozora. Verujem da sedenje nije bilo toliko važno, koliko je bilo važno da se obratimo jedna drugoj, da priznamo i potvrdimo da smo tu, zajedno, da delimo strast, ljubav, vrednost; da znamo da nismo sanjale ljude slične nama; da budemo sigurne da je čitanje, odista, spas, gde god da se zateknemo.

Rat protiv oblaka

Dođu ti hladni, varljivi prolećni dani, kada ništa nije onako kako se čini; ni sunce, ni vetar, ni oblak.
Sunce ogrebe, vetar ošamari, oblak se prospe. I mi dan završimo gužvajući jastuke u koje tonemo, gradeći labave kule od prekrivača, sklapajući oči pred sutrašnjicom do koje, znamo, oblaci će naći put.

Sutradan izlazimo napolje, podižemo ruke visoko i pokušavamo, kao junakinje samo naše priče, da prstima, mislima, zamasima, rasteramo oblake. Iscrtavamo zamišljene linije preko plavog i sivog, nepreglednog prostranstva; oslikavamo mape i definišemo granice između Zemlje sunca, Zemlje vetra i Zemlje mraka svesne da svaka od njih mora da postoji. Šireći šake i napinjući mišiće, guramo oblake dalje od naših prozora, sve do linije horizonta, preko granice koju smo odredile i utvrdile. Zamahujemo rukama iz ramena i privlačimo Sunčeve zrake, pevamo mu i ohrabrujemo ga da nas ogreje svojim obrazima. Preslišavamo se, nabrajamo šta smo sve dobro uradile, šta treba da popravimo, i šta smo, u skladu s tim, zaslužile. Znamo da s punim pravom iscrtavamo granice i zauzimamo stav. Znamo da naša zemlja ne može biti Zemlja mraka. Ono što je u nama, svetlost koja isijava iz nas, posvađala se sa mrakom oko nas.

Rat sa oblacima

Mi živimo u Zemlji sunca. Zato što smo u nju stigle iz drugih osunčanih predela. I oblaci nemaju pravo da budu ovde bez naše dozvole. Ako žele da pređu granicu, moraju da pokažu svoje isprave i obećaju, i potpišu, i zakunu se u kišu i u paru, da se neće mešati ljudima u misli, želje, snove, dela.

Malo oblaka nikoga nije ubilo; previše oblaka – jeste. Zato – granica! I čarobne formule, i osmeh, i pesma, i blagi pogledi, i neprihvatanje zla, i beskompromisna borba, blag pogled i blag govor. Ali, sa stavom – da je sunce jedina opcija.

Zbog crnih oblaka i nepromišljenog jurcanja ka njima, naš plan o pravljenju sladoleda od vanile sa čokoladnim mrvicama je propao. Još uvek ga samo želimo jedna drugoj pred spavanje. Taj sladoled u našim pričama naraste do neslućenih visina. Dobije preliv od jagode, tufne od borovnica, karnere od pomorandže; zavodljiv i zanosan, onakav kakav ćemo napraviti, čim prestanemo da kašljemo. Sladoled postaje simbol onoga što želimo, zemlje u kojoj živimo, naše Sunčane zemlje. Krckamo i sladimo se u snu, zato što san o slobodi i sreći nikakvi oblaci ni prehlade ne mogu da uguše.

Rat sa oblacima

Mi nežno postojimo u svetu u kojem smo se zatekle.
Mi čvrsto stojimo tu gde smo posađene.
Prisutne smo. Ali živimo poeziju.
Osluškujemo. Žudimo za iskonskim.
Postojane smo usred vihora. U promenama.
Ne žurimo. Zato što verujemo u ritam. U sklad. U pokret.
Ne planiramo previše. Zato što verujemo u Mudrost koja postoji osim nas.

Verujemo u reku. Verujemo u Sunce.
Verujemo i u Vetar i u Oblak.
Verujemo i u Vihor.
Verujemo u Mudrost svega što postoji osim nas.

Rat sa oblacima

Verujemo i da postoji večiti rat u kojem se ono što postoji osim nas
bori za prevlast, za moć.
Svesne smo da postojimo usred tog rata. I znamo da nismo bespomoćne biljke
koje može svaki vetar koji oblak nanese da slomi i odnese,
koje može svako ko prođe da zgazi.

Verujemo u Život, u Istinu, u Dobrotu.
Osećamo ih u sebi neprestano.
I biramo ono čemu se prepuštamo.
Zato izlazimo napolje i biramo Stvarnost, biramo Život.

Želimo Snagu, ne kontrolu.
Želimo Strast, ne računicu.
Želimo Slobodu, da živimo onako kako želimo.
Drugačije. Nežno. Postojano. Iskreno.
Strasnim željama i nežnošću da menjamo svet.

Rat sa oblacima

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑