Bila si na onoj verandi kod ulaza u kuću
kad smo stigli na sahranu
evo kao sad da te gledam
nosila si crveno-belu haljinicu
ni sedam godina nisi imala
i sunce je sijalo pravo u tebe
kosa ti je blještala
i ti si se okretala okretala okretala
rukama si sekla vreli vazduh
da bi se haljina vrtela što više
tako se jasno sećam
nisam do tada video
bezbrižnije dete od tebe
nikoga nisi videla
svi su gledali u tebe
evo kao juče da je bilo govorio mi je
dok je sunce sijalo pravo u nas
dok su se zlatni zraci odbijali
o nove glatke nadgrobne ploče
i uranjali u naše sede vlasi
mislio je koliko je bio mlad
a evo ja već proseda
smeškali smo se oboje
pričali o tetki koju smo došli da obiđemo
a ja sam mu zavidela
na tom sećanju na toj slici
na kojoj smo svi zajedno
mladi mali bezbrižni
na kojoj nedostaju samo oni
čije su nadgrobne ploče ogrubele
od sunca od vetra od kiše od vremena
kojih se više i ne sećamo
i sunce je sijalo pravo u nas
i kose su nam blještale
i mi smo se okretali okretali okretali
za onima koji ostaju tu
za onima kojih nema
na našim novim slikama.