Miriše divlji bagrem, kaže tata.

Stoji na uzvišici iznad naše bašte
udiše duboko
sklopljenih očiju
osmeha punog nade.

Medan je kad miriše ovako, naslućuje.

Prati ga slast
dok se udaljava
dok se dan primiče kraju.
Oseća je u ustima.
U nozdrvama.
Na slepoočnicama.

Postelja mu miriše na divlji bagrem.
Mamina kosa.
Kragna pižame.
Leže, gasi svetlo.

Misli — medan je.

Otvara prozor u zoru.
Mladi jutarnji vazduh
miriše mu na divlji bagrem.
Slatko.
Nežno.
Opojno.
Kao detinjstvo.
Kao početak.

Medan je, oseća.

Medan
Kao kocke šećera koje je krckao
belim, jakim zubima.
Kao žumance sa šećerom koje je ispijao
halapljivim, užurbanim gutljajima.
Kao mentol bombone koje je pronalazio
u džepovima nanine kecelje.
Kao srce lubenice
koje bih mu ja uvek ukrala.

Medan je, zna.

Kao mladost.
Kao neznanje.
Kao tetin osmeh.
Kao nanin kolač sa jabukama
sok od višanja
i pita od bundeve.

Medan je, sigurno.

Kao leto.
Kao igra u sokaku.
Kao kupanje na reci
i besciljna vožnja biciklom.

Medan je divlji bagrem ovog proleća,
kaže tata.

Odlazi u baštu
prilazi košnicama
i okreće glavu za rojem
neobuzdane, vesele dece
koja hrle ka divljim bagremovima
da spasu
Detinjstvo
Mladost
Svet.

Medan je divlji bagrem ovog proleća,
kaže tata.