oduvek sam znala da ću jednom biti stara
i jedva sam čekala u tu starost da stignem
da imam smežurane a glatke šake tanke kože pripovedačica priča o deci koja se penju na mesec
da imam smirenost umirenost pomirenost pogurenih starica koje okopavaju bašte zalivaju cveće i plešu palčevima dok čekaju mrak da padne
da imam dugu sedu kosu vezanu u tanku pletenicu koju krijem ispod marame na tufne i čekam autobus do lekara zbog proširenih vena na nogama i žiganja u leđima
da se smeškam mirno na sve oko sebe jer sam sve proživela a što nisam nije ni trebalo
da se sećam svega i da pričam o svemu što postoji u sećanju
da gledam kako svi koje poznajem i znam odlaze jedno za drugim i znam da me čekaju
da razvučem leto u zimu u proleće u leto
da ne dozvolim da se vidi da se plašim
ili da dozvolim
jer deca ne znaju šta je strah
jer stari znaju
da je sve neminovno
da je sve neumorno
da je sve neumitno.