poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Provetravanje duše

Pre nekoliko dana ispratili smo mišice na prolećni raspust, na put u zelena brda, među ovce, koze i neke pitomije ljude. One zovu, mi zovemo, šaljemo poljupce preko ekrana i cokćemo, smejemo se, volimo se. Nedostaju nam. Zato vežbamo povezivanje duša na daljinu. Pokušavamo da se sinhronizujemo sa našom decom, da živimo njihove trenutke, da radimo ili mislimo o onome što one rade, da osećamo njihova osećanja, da se smejemo kada zamislimo stvari koje one gledaju, da razumemo ljude sa kojima one razgovaraju. Mazimo im topla temena pred spavanje. Ljubimo u nos. U bradu. U čelo. Duše nam razgovaraju. I korisniji nam je taj razgovor od onog preko telefona, jer nema smetnji, veza se ne prekida, ne nadvikujemo se kako bismo se bolje čuli. Držimo prozore širom otvorene, jer sa slatkim prolećnim vazduhom i suncem, dopiru do nas i njihovi glasovi. Kada otvorimo širom prozore, duše nam se provetravaju. 

Čim otvorim oči,  otvaram vrata, izlazim na terasu i prskam vodom seme tek stavljeno u zemlju. Širim i skupljam stopala na jutarnjem suncu, osećajući kako se svaki zrak na njima pretvara u zlatnu vlat. Odmah za mnom Duška tapka svojim šapicama po parketu i staje na svoje stražarsko mesto. Ona podiže glavu i pozdravlja pudlicu sa komšijske terase i njenu mačku. Onako crna, mislim da za jedan dan upije sunčanih zraka koliko ja za čitavu godinu. Otvaram sve prozore u kući. Vazduh blago struji, a sa tim strujanjem čini mi se da se milijarde sićušnih sunčevih čestica ukršta u mom telu. Osećam se kao i kao biljka i kao životinja, svedena na prosto uživanje, prosto disanje, prosto postojanje i fotosintezu u tom jednom jedinom trenutku dok još uvek oko sebe ne čujem glasove.
Osećam se sigurno.
Obnovljeno.
Provetravam kuću.
Provetravam dušu.

Gugutke se čuju kao što su se čule u našem dvorištu dok sam bila dete. I sve je zeleno, o, tako zeleno. Mislim da nikada nije svet bio tako zelen kao sada. Stižu slike mišica. I kod njih je sve zeleno. Drveće. Brda. Proplanci prošarani belim pufnama, svetlim komadićima papira, vate, belim pahuljama sa kojima mišice pokušavaju da razgovaraju i koje hrane. Kako se ne bih smešila i kako mi srce ne bi poigravalo od radosti dok mislim o tome?

Pronalazim vreme da brinem o sebi, da razmišljam bolje i pametnije, čini mi se. Budim se. Budim ono uspavano u sebi, zapostavljeno. Pronalazim ponovo taj trenutak koji ne uspem uvek da uhvatim, da prepoznam; trenutak koji prospustim najčešće. Probudi me zvonjava telefona, trgne me alarm podsetnik na neke neodložne zadatke, preseče me misao o nečemu što sam preko noći uspela da zaboravim. Sa koprenom u očima ne vidim ni zelenilo, ni anđeosku nevinost jutra, ni bistrinu bića do sebe. Taj trenutak vredan spoznavanja stidljivo se povlači pred užurbanim koracima, otima se pogledu uprtom u prazninu, povlači se pred nepoverenjem u magiju i  nove početke.

Kad otvorim puteve svežem vazduhu, nebu, suncu, pesmi ptica i granama oraha, osećam kako sunčev zrak prolazi sredinom mog tela. Sunce ulazi u mene kroz teme glave, ispunjava mi čelo toplinom, obasjava mi oči ispod kapaka, otvara grlo, miluje pluća, greje srce, teši stomak, grana se kroz vene, kruži kapilarima, struji kroz ruke i prste; kolena navikla na krckanje jačaju, gležnjevi se opuštaju, mišići se, kao vlati trave, obnavljaju. Moja stopala su čvrsto uzemljena. I do njih dopiru sunčeve čestice. Kroz njih me sunce spaja sa zemljom. Kroz mene sunce dopire do zemlje i greje je. Ja sam biljka koja izrasta iz tla. Ja sam drvo. Ja sam trava. Žbun. Ja sam korov, nevoljena biljka koju sunce voli, koju sunce hrani. Ja sam platan. I orah. I stabljika ribizle. Zemlja je moja majka. Halapljivo upijam energiju od oba sveta. I od praha i od oblaka. Čežnja za izvorom, za domom, tada skoro i da ne postoji. To je trenutak kada magiju ne tražimo van sopstvenog bića. To je trenutak kada smo magična bića kakva smo uvek bili, u jedinstvu sa svojom pravom prirodom, kod kuće, na izvoru, na svom početku. Ovaj trenutak se ne pronalazi slučajno; on se priziva. Na njega zaboravljamo kao što na sebe zaboravljamo. Od njega se bojimo kao što se bojimo drugih ljudi i sebe. Veza sa tim trenutkom neguje se svakom svesnom mišlju, dobrotom u srcu i poverenjem u sopstvenu magiju. Ležem na ugrejan pod i dajem čitavo telo da se korenima veže za zemlju, a sunčevim zracima za nebo. Ja sam biće od oba sveta. Ja sam deo savršenog jedinstva.

Ovih dana, prisećam se sebe, negujem usporene pokrete i smirene misli.
Ovih dana, gajim tišinu i nežne note.
Ovih dana, provetravam glavu i odlažem sve nepotrebne, nekorisne misli, procene, planove;
provetravam dušu i odlažem sva nepotrebna osećanja, slutnje i tame.
Ovih dana, oslobađam se tereta koji dolazi od svega onoga što nisam i pravim više mesta za ono što jesam, za radost, za ljubav, za smirenost, za dobrotu. Oslobađam svoja krila paučine kako bih mogla što više, što šire da ih raširim za svoju decu kad mi budu letela u susret. Slobodna sam, svesna i budna da spoznam ono što me zove mojim pravim imenom. Rešena sam da tako bude.

 

ALT: "Provetravanje duše"

 

ALT: "Provetravanje duše"

 

ALT: "Provetravanje duše"

 

ALT: "Provetravanje duše"

 

ALT: "Provetravanje duše"

26 Comments

  1. Knjiga inspiracija

    Sviđa mi se koncept provetravanja duše <3 <3 <3

  2. Tamara Vujnović

    Divan osećaj… Provetravanje duše…

  3. skitara0404

    Tako toplo, tako lepo!

  4. Danijela

    Meni ogreju dušu i ulepšaju dan ovakvi tekstovi 🙂
    Hvala ti <3

    • Letnje igralište

      Ja sam ta koja je zahvalna. 🙂

  5. Negoslava

    Kako ti umeš lepo da pevaš životu!

    • Letnje igralište

      🙂 To mi je jedina šansa da me čuje.

  6. sashkonela

    Kako divno nazvano, a jos lepse opisano i objasnjeno. Jedva cekam priliku za provetravanje svoje duse!

    • Letnje igralište

      Kradi vreme, minuti su dovoljni.

  7. aleksandranm

    “Moja stopala su čvrsto uzemljena. I do njih dopiru sunčeve čestice. Kroz njih me sunce spaja sa zemljom. Kroz mene sunce dopire do zemlje i greje je. Ja sam biljka koja izrasta iz tla. Ja sam drvo. Ja sam trava. Žbun. Ja sam korov, nevoljena biljka koju sunce voli, koju sunce hrani. Ja sam platan. I orah. I stabljika ribizle. Zemlja je moja majka.” ihaj, haj . naj!!!

  8. Станимир Трифуновић

    Рабинданат Тагоре би позавидео овом клицању љубави и животу…
    Свако добро!

    • Letnje igralište

      Iste želje upućujem, Stanislave. Hvala! 🙂

  9. Mirna

    Eto kako je čaroban ovaj virtualni svijet, stiglo tvoje zelenilo i sunce i do mene 🙂 kod nas se izgleda proljeće ove godine omišlja bi li stiglo ili ne, ali i ja već sijem na veliko, barem onoliko koliko mi klupčice od prozora sa svojih par cm dozvoljavaju 😉

  10. Tatjana Kuljaca

    Dišem… dišem… hvala <3

  11. icbmother

    Divotna 🙂

  12. CaraDara

    Upropasti me! :*

  13. malaplava

    Mnoogooo mi se svidja 🙂 jer “Ja sam deo savršenog jedinstva.”

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑