poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Tag: leto

Glave pune sunca

„Mama, nas je neko sada uključio i gleda nas. Lepo nam je kao u crtaću… ili kao u knjizi”, reče devojčica kose išarane suncem dok se četverac spuštao sa još jednog brda.

 

Deset kilometara za dve male devojčice… dosta je. Kilometri lete dok se oči pune plavetnilom, a glave suncem. Continue reading

Ono što mi duša govori u leto

Nikada nisam bila preterano strpljiva osoba, pogotovo onda kada sam znala šta želim. Uvek je neki plan bio ispred mene, uvek sam imala ciljeve koji nisu trpeli odlaganja, skretanja, zaobilaženja. Ipak, celog života bila sam dovoljno strpljiva da, kada leto dođe, mogu mirne duše da uplovim u njegove dubine, da se prepustim, da plačem nad lepotom trenutka, zbog savršenog drhtaja lista,  zbog božanstvenog osmeha, zbog nijanse na nebu koja se, znala sam uvek, nikada neće ponoviti. Continue reading

Bosonogo leto

Leta sam, kao dete, provodila bosa. Bosa na asfaltu, bosa na pesku, u bašti, na kaldrmi i zemljanom putu. Stopala uvek crna prala sam na česmi ispred kuće i tek onda ulazila u kuću. Kako je vreme prolazilo, tako sam ja sve manje vremena provodila na mestima svog detinjstva. Menjala sam patike, cipele, sandale, papuče. More obuće. Izlazila sam iz jednih i ulazila u druge. Stopala su rasla, da bi se zaustavila na jednom prosečnom broju. I moja leta bila su prosečno zauzeta, ali dovoljno zazuzeta da više nisam imala vremena za bosonoge šetnje, za duga maštanja dok palčevima crtam po pesku, dok stopala ukopavam u toplu i meku zemlju, za suze dok iz pete vadim trnje. Ovih dana, pak, svakog dana čujem bat bosih stopala, njihov trk po pesku, betonu i zemljanom putu, talase koje prave ulazeći u reku. Ovih dana perem mala stopala crna od prašine; mazim ih i ljubim. Svako bosonogo leto jedan je život ceo, jedno detinjstvo, jedna radost.

Continue reading

Kako sam ostala dete

Ja sam i dalje dete, zahvaljujući sećanjima, uspomenama, snovima i mojoj deci. I dalje sam dete, zahvaljujući ljubavi koju dobijam i koju dajem. Dete sam zato što čuvam leto u srcu. To leto je poseban osećaj. Šake, stopala i nos su uvek topli i ne postoji nijedan deo tela koji može da nasluti dolazak zime. Jutra su zelena i plava, snovi su zeleni, dani su žuti, jarki, narandžasti, blagi. Continue reading

Sanjarenja u snegu

Iako su sanjarenja najintenzivnija i najviše se mašta u zimu, ja je nikada nisam volela. Nikada nisam volela mračne, hladne dane, zavijanje vetrova do duboko u noć, njihovo divljanje preko ravnice i nasilničko lupanje o vrata i prozore naše kuće. Uvek bih se setila jadnog Vuje koji je ostao zarobljen u snegu i srce bi me uvek bolelo zbog njega. Ta zima, simbol za surovost i nepravdu. Nisam volela ni one jadne, loše oslikane dane, kada bi se sneg topio i ostavljao beskrajne blatnjave tragove za sobom, kada bi sunce granulo nikako se ne izvinjavajući za svoj nestanak… kao da je sve u redu, kao da se mrak i hladnoća podrazumevaju. Continue reading

Zvezdani putokazi

Imala sam šest godina kada sam prvi put pobegla od kuće. Nisam imala nikakve posebne razloge za to, samo one obične, dečje. Slušala sam možda previše priča o deci koja napuštaju svoje roditelje, kriju se od odraslih po obližnjim šumama i poljima, organizuju svoje zajednice i neometano žive svoje detinjstvo. Želela sam i ja tako, ali nisam daleko pobegla. Polja, voćnjaci, pašnjaci i vinogradi nalazili su se jako blizu naše kuće. Bilo je dovoljno da izađem iz dvorišta, krenem na desno, spustim se nizbrdicom, prođem pored naše bašte i košnica, popnem se uzbrdicom i već sam bila tu. Pucao je na tom mestu pogled na nepregledno zelenilo prošarano ponekom kravom, ovcama, konjima i ljudima koji su ih čuvali, na nebo, na prostranstvo. Sećam se da sam mogla satima da stojim na tom mestu, pogledom da preispitujem daljine, osluškujem insekte i ptice i dišem, samo da dišem. Continue reading

Leto za promene

Leto nemilosrdno prolazi.
Izvlači se kroz pukotine na zidu, kroz prozor koji je ostao odškrinut, kroz svaki udah i izdah.
Leto mi izmiče kroz prste dok kucam, pišem, kuvam, mazim.
Dok ljubim. Leto mi se iskrada kroz poljupce.
Kroz moj naivni smeh kojim verujem da će se leto vratiti na kratko.
Makar na još par dana.
Leto mi struji kroz latice cveća na balkonu, kroz paukovu mrežu i žice na točkovima bicikla. Continue reading

Magija ranog jutra

Poslednjih pet godina maštam o tome da se budim rano i da uživam u šolji tople kafe, u miru i tišini. Umesto toga, gotovo svako jutro skačem, jer se deca uvek probude pre mene. Nisu one nespavalice, naprotiv, već ja, ma koliko da volim jutra, isto tako volim i noći. Kad bih samo mogla da ne spavam, život bi mi bio savršen. Zaista, savršen. Kad završim sve obaveze koje su neizbežne u toku dana i kad se naigram i nauživam sa porodicom, onda bih volela da sednem i da čitam. Velika me gomila knjiga čeka na prozoru. Žale se, jadne, da nije fer, da su sve one knjige u ranijoj fazi mog života mnogo bolje prošle nego one. Bolje su prošli Mark Tven i Tolstoj od pisaca self-help literature. Logično. Continue reading

Vilinska porodica

Bili tata i mama koji su, kao i svi ostali, pre toga bili mladić i devojka, a još ranije – vilenjak i vila. Jedino što su taj vilenjački deo svog života zaboravili.
Mada, naslućivali su da nisu baš čista posla sa njima.

Kada su se upoznali, to na primer nisu bila baš čista posla. Prosto je nemoguće da se ljudi tako brzo zaljube jedno u drugo i zaborave na sve ostalo.
I danas im to parče života deluje kao san.

Kada bi vozili bicikl, golicalo ih je nešto po leđima, blago kao dodir leptirovih krila, kao da se nešto otima i želi da izađe napolje, da im pomogne da polete. Continue reading

Savršen dan

Savršeni dani obično dođu iznenada; prišunjaju se ne dajući od sebe nikakav nagoveštaj. Uprkos svim planovima, malim, tajanstvenim znakovima govore nam da treba da skrenemo baš u tu ulicu, da pratimo liniju maslačaka sa leve strane ulice i beli trag na nebu.

DSC_0127

Jer, ako pratimo znakove, pred nama se otvara panorama savršenog dana: sunce, reka, brodovi, blag vetar i beli, prozračni oblaci, a u nama rešenost, smirenje i radost.  Continue reading

Leto za pamćenje

Kada sam ja bila dete, leto je počinjalo oko 20. juna, čim bih se vratila iz škole, ostavila udžbenike i izvadila svih deset knjiga školske lektire za narednu školsku godinu. Leto je značilo beskrajne jurnjave dvorištem i ulicom, vožnje biciklima i po suncu i po pljuskovima (Setiće se moja rođaka odlično jedne takve, sa točkovima bicikala potpuno zagnjurenim u blato, zato što smo baš pred pljusak odlučile da istražujemo nove staze.), večernje logorske vatre, sladoled za doručak, ručak i večeru, mamine povike da se vratimo kući pre mraka… Continue reading

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑