Nađenjka se tako zvala tri pune godine pre nego što se rodila. Ideja o njoj uvek je postojala – u mojim srednjoškolskim dnevničkim zapisima, u maštarijama snevanim u studentskom krevetu, u razgovorima vođenim u severnim snegovima. Nisam bila sigurna kakve će oči imati, ali znala sam da je njenoj šaci mesto u mojoj. Nisam znala kakve će joj boje biti kosa, glas, kog će joj oblika biti usne, jer sam je u snovima uvek viđala u konturama, sa leđa – ona i ja, ruka u ruci… Continue reading