poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Tag: sreća

Glave pune sunca

„Mama, nas je neko sada uključio i gleda nas. Lepo nam je kao u crtaću… ili kao u knjizi”, reče devojčica kose išarane suncem dok se četverac spuštao sa još jednog brda.

 

Deset kilometara za dve male devojčice… dosta je. Kilometri lete dok se oči pune plavetnilom, a glave suncem. Continue reading

Plave cipelice i sreća

Posmatram nekad svoju decu dok se igraju. Isto kao kad im se uvučem u krevet ili kad zagnjurim glavu u njihove šake da budem što bliža njihovom mirisu, mekoti, smehu, dok ih posmatram kad se igraju ja otkrivam iznova njih, sebe… čitav svet. Kocke, knjige, predmeti misteriozno nestali sa svojih uobičajenih mesta, i samo naizgled nasumično upotrebljeni, dobijaju magijska svojstva u njihovim rukama… Ni te plave cipelice nisu slučajno postale to što jesu – predmet čija se magična svojstva aktiviraju neumornim hodanjem, pevanjem i beskrajnim mrmljanjem u bradu. Continue reading

Ono što želim

U poslednjih šest godina, moje želje su poprimile drugačije oblike. Dok sam i sama, kao žensko biće, prolazila kroz različite oblike u dve trudnoće, moje srce je odbacilo neke žudnje, a druge je uzbuđeno prizvalo, pustilo unutra i prigrlilo. Nešto što sam ranije želela više ne želim. I kada čujem blage prekore da sam se promenila, ja ne osećam da zbog toga treba da se izvinjavam. Naprotiv, smeškam se u sebi jer znam da sam to ja, da sam uvek bila. Continue reading

Perspektiva

Ponekad ne mogu da zaspim dugo u noć zato što pokušavam da završim bar deo obaveza koji se gomila nezaustavljivo. Ne volim sve da ih ostavljam za jutro, a i znam da ću nemirno spavati u tom slučaju. Ujutru se budim umorna.

Ponekad mišice pričaju i pevaju u snu.
Ponekad kašlju.
U oba slučaja ja ne spavam. Continue reading

Nađenjka cvetnih prstiju

Nađenjka se tako zvala tri pune godine pre nego što se rodila. Ideja o njoj uvek je postojala – u mojim srednjoškolskim dnevničkim zapisima, u maštarijama snevanim u studentskom krevetu, u razgovorima vođenim u severnim snegovima. Nisam bila sigurna kakve će oči imati, ali znala sam da je njenoj šaci mesto u mojoj.  Nisam znala kakve će joj boje biti kosa, glas, kog će joj oblika biti usne, jer sam je u snovima uvek viđala u konturama, sa leđa – ona i ja, ruka u ruci… Continue reading

Kad život buja od smisla

Dođu dani u kojima svoj život sagledavaš kao savršenu celinu; kada je svaki potez, svaki korak – logičan;
kada ti je potpuno jasno zašto si ovde i sada; kada ni budućnost više nije u izmaglici.
Tih dana, život buja od smisla; svakodnevica cveta; snovi te umiruju.
Tih dana, porodicom objašnjavaš sebe.
Jer, ti si tu – gde si se najviše dao, gde su ti misli neprestano, ma gde bio, ma šta radio. Continue reading

Ukradeni trenuci

Mislim da sanjam svoje planove. Imam ih iscrtane u glavi svake večeri, a u krevet odlazim preslišavajući se šta ću sutra sve počneti, privesti kraju, završiti. Sumiram dan iza sebe, prisećam se šta sam mogla bolje i kako ću sutra to da ispravim. Kao nežni zvuci, kao zraci mesečine, stidljivo se kroz moju dušu provlače trenuci koje sam srećna provela sa nosem zagnjurenim u vilenjačke kose moje dece. Pomaljaju se i pogledi upućeni preko šolje čaja, laki dodiri po leđima, grejanje mojih šaka u njegovim, zagrljaji na vratima i poljubac u čelo kad umorna dođem u krevet. Umirena, zaspim… ali sa kajanjem što nisam potpuno proživela te trenutke onda kada su se događali i sa željom da ih oživljavam dokle god ih se sećam. Continue reading

Dobrota od koje život zavisi

Iako mislim da su vozovi daleko romantičniji, autobusima sam se vozila svuda – do osnovne škole, do srednje škole, do fakulteta, u bioskop, kod lekara, na posao. Zime u autobusima su posebno surove, hladne i mračne i kad se svi zguramo jedni do drugih, to ne budi ljubaznost i strpljenje prema osobi do vas koja se bori za svoj udisaj i još koji santimetar prostora. Naprotiv, netrpeljivi smo jedni prema drugima i retki su trenuci ljubaznosti.

U takvom jednom autobusu, na takvoj jednoj zimi, dok sam gledala kroz prozor u crnilo, ne osećajući prste na nogama od hladnoće i neprestano dodirujući usnama nos pokušavajući da ga ugrejem, jedan čovek je počeo da crta nešto po zamagljenom staklu ispred mene. Continue reading

Leto za promene

Leto nemilosrdno prolazi.
Izvlači se kroz pukotine na zidu, kroz prozor koji je ostao odškrinut, kroz svaki udah i izdah.
Leto mi izmiče kroz prste dok kucam, pišem, kuvam, mazim.
Dok ljubim. Leto mi se iskrada kroz poljupce.
Kroz moj naivni smeh kojim verujem da će se leto vratiti na kratko.
Makar na još par dana.
Leto mi struji kroz latice cveća na balkonu, kroz paukovu mrežu i žice na točkovima bicikla. Continue reading

Razgovor sa Mesecom

Već nekoliko večeri moje mišice i ja posmatramo Mesec pred spavanje.
Veliki, savršenog okruglog oblika, sjajne žute boje, gleda njih istim onim očima kojima je gledao mene kad sam bila mala i osmehuje se istim osmehom.
Mišice kažu da mogu da vide Mesečeve oči, nos i usta; kažu da mogu i da ga čuju dok sija.
Večeras Mesec nije čuo njihova pitanja, pa su morale mene da pitaju:

-Mama, je li Mesec srećan?
-Jeste.
-Kako znaš?
-Zato što je žut. Žuta je boja sreće. Vidiš, sad je srećan.
-A zašto je srećan?
-Zato što si ti srećna. Jesi li srećna, mišice?
-Jesam! A može li Mesec da bude tužan?
-Može.
-Kada je tužan?
-Kad je neko dete tužno.
-A je li sada neko dete negde tužno?

Opet sam sebi uskočila u usta. Continue reading

Odgovorno je biti srećan. Budite srećni.

Obično jutro, sreda. Prošle noći mi je, kao i uvek, bilo žao da odem rano u krevet, pa sam zaspala oko dva izjutra. Alarm zvoni i ja tapkam bosa po parketu do kupatila, što tiše, da se mišice ne bi probudile pre no što treba i da bih ja mogla u miru da se dovedem u red. Šta će pomisliti vaspitačice u vrtiću kad vide moje podočnjake i sretnu pospan pogled? Šta će pomisliti ljudi u autobusu? Šta će pomisliti kolege? Dok razmišljam o tome a znam da je nevažno,  krema je na licu i maskara se već osušila na trepavicama. Frizura… pa, dobro, ne može sve da bude cakum-pakum. Budim mišice i ubrzo četiri mala stopala odzvanjaju kao čitava mala armija stopala po parketu koji se već zagrejao, iako je tek sedam ujutru. Continue reading

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑