poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Month: September 2015

Sumorna vila

Ako si već rešila da požuriš,
u redu, dočekaću te raširenih ruku.

Juče si me naterala da unesem mladice još gladne sunca.
Zahvaljujući tebi i tvojoj kiši, učinilo mi se da nikad nisi ni odlazila.
Već brišeš zeleno i donosiš svoje boje.
Još uvek boje.
Još malo – trulež.

Jučerašnja Žudnja ne bi imala isti smisao bez tebe.
Jučerašnja čajanka ne bi bila ista. Continue reading

Zahvalnost u dobro jutro

Postoje jutra kada se probudim zahvalna, jutra kada zaboravim na jučerašnju gužvu, žurbu i nervozu,
jutra kada mi nije nije važno hoću li uspeti danas, sutra, ikada,
jutra kada se definicija uspeha menja,
kada nije važno ko je u pravu.
Postoje jutra koja mirišu na jutra mog detinjstva kad sam se lenjo izvlačila iz posteljine i protezala u beskraj.
U ova retka, ružičasta, topla jutra, setim se da, još u krevetu, kažem hvala. Continue reading

Ljubav za ceo život

Upravo smo tako i zamišljali našu Dušku. Ponekad pomislim da ju je naša mašta, dok je još uvek nismo zaista ugledali, stvorila takvom – nežnom,  radoznalom, razigranom, punom razumevanja, posvećenom, dobrom osobom. Kao i svaki jazavičar, a kao i svi mi porodično, i ona je ponekad  tvrdoglava. Od početka je bilo neizbežno, uostalom, da će ličiti na nas. Ili mi na nju.

Kad smo je prvi put ugledali, to je uistinu bila prava ljubav na prvi pogled; ljubav koja traje i koju ni million nestašluka ne može da pomuti. Uostalom, ni od koga drugog nismo ni mogli očekivati da će bolje rešavati naše probleme, da će bolje brinuti o našim bebama, da će imati više strpljenja za nas i da će nas uvek tako velikodušno voleti.
Nije mnogo vremena trebalo da provedemo sa njom da bismo se u to i uverili.

Duška. Continue reading

Montreal, deo mene

Otkad znam za sebe, želja za putovanjima su deo mene. Dugo sam prebacivala sam tati zato što nije prihvatio ponudu svog rođaka da se svi odselimo kod njega u Melburn, još za vreme srećnih osamdesetih. U svojim tinejdžerskim godinama, zavidela sam Aniti i Dreziku ne toliko na njihovoj ljubavi, koliko na tome što žive u toj vreloj zemlji. I dan danas čuvam razglednice sa kengurima koje smo još kao deca moj brat i ja dobijali od rođake, a “Povratak u Idn” mi je i posle skoro million godina, koliko ima otkad sam prerasla nižu osnovnu školu, i dalje jedna od najboljih priča. Nikako ne pristajem da pogledam seriju ponovo; ove zrele oči ne bi videle isto što i oči devetogodišnjeg deteta. Continue reading

Leto za promene

Leto nemilosrdno prolazi.
Izvlači se kroz pukotine na zidu, kroz prozor koji je ostao odškrinut, kroz svaki udah i izdah.
Leto mi izmiče kroz prste dok kucam, pišem, kuvam, mazim.
Dok ljubim. Leto mi se iskrada kroz poljupce.
Kroz moj naivni smeh kojim verujem da će se leto vratiti na kratko.
Makar na još par dana.
Leto mi struji kroz latice cveća na balkonu, kroz paukovu mrežu i žice na točkovima bicikla. Continue reading

Razgovor sa Mesecom

Već nekoliko večeri moje mišice i ja posmatramo Mesec pred spavanje.
Veliki, savršenog okruglog oblika, sjajne žute boje, gleda njih istim onim očima kojima je gledao mene kad sam bila mala i osmehuje se istim osmehom.
Mišice kažu da mogu da vide Mesečeve oči, nos i usta; kažu da mogu i da ga čuju dok sija.
Večeras Mesec nije čuo njihova pitanja, pa su morale mene da pitaju:

-Mama, je li Mesec srećan?
-Jeste.
-Kako znaš?
-Zato što je žut. Žuta je boja sreće. Vidiš, sad je srećan.
-A zašto je srećan?
-Zato što si ti srećna. Jesi li srećna, mišice?
-Jesam! A može li Mesec da bude tužan?
-Može.
-Kada je tužan?
-Kad je neko dete tužno.
-A je li sada neko dete negde tužno?

Opet sam sebi uskočila u usta. Continue reading

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑