poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Month: November 2015

Koordinate za večnost

Hladna je bila ova jesen i pre tri leta, kada si se rodila. Gola, hladna i mračna.
Sedim i sada kao i tada za istim stolom i gledam kroz isti prozor u isti mrak. Sada, ti spokojno dišeš u susednoj sobi. Možda malo i zahrčeš, ako si baš umorna. Zajedno sa sestrom ponavljaš kako babaroga ne postoji i pokrivaš svoju malu plavu pticu. Da joj ne bude hladno. Continue reading

Šta nam knjige znače

Otkad se baka vratila sa dalekog severa, mišice uživaju u njenom prisustvu, u toplim, samo za njih ispletenim kapama i šalovima, u maštovitim kuvarancijama, živopisnim pričama i u avanturama u koje ih vodi. Međutim, čim se vrate od bake, mišice utrčavaju u sobu i vade knjige iz polica. Pomalo iznenađeni, Rra i ja se smejemo i pitamo: “Hoćete da čitamo?”, na šta se dva glasa zaore u jedno glasno “Daaaa!” Continue reading

Novi život

Godine prolaze i sve ređe mi se dešava da zaplačem. Rastužim se, razbesnim se, obradujem se, ali više ne plačem u takvim situacijama. Sada plačem kada se raznežim, kad me nešto dirne duboko, najdublje, kada jedan trenutak obasja važnošću čitav moj život ili jedan njegov dobar deo. Jednostavne, najjednostavnije reči kao što su volim te, nedostaješ mi, piši mi, nemoj me zaboraviti.

Nemoj me zaboraviti reči su zbog kojih sam jutros kišila na tastaturom. Dugo. Continue reading

Učimo decu ljubavi

Noćas nisam spavala dobro. Sanjala sam sebe na ulicama Pariza.
U koncertnoj dvorani. Na stadionu. Sanjala sam sebe na ulicama Bejruta. U Damasku i u Bostonu.

Zato što se nešto dešava stotinama i hiljadama kilometara daleko od mene, ne znači da se ne dešava u meni. Znam da sam mogla da budem rođena bilo gde drugde i još uvek se pitam da li je ono skrivanje u podrumu bilo stvarno ili sam ga samo isto ovako odsanjala tog proleća. I znam da sam srećna što mogu da pomislim da sam samo sanjala. Continue reading

Zagrljaj je ljubav

Ona radi dan i noć.
I kad spava, spava brzo, jer zna da mora da se odmori do prvih petlova. Šalimo se da radi kao da je na berzi. Ili u rudniku, u dve i po smene. Čujemo se na kratko, deklamujući glavne događaje dana ili nedelje, nabrajajući izazove i savladane prepreke, nove momente mišica, pitajući jedna drugu za zdravlje i šta je najbolje protiv kašlja.

Ona uzgaja slatke paprike, sočan paradajz, bore na licu, tihovanja i povremene nervoze.
Gosti osmehe. Dočekuje zagrljaje. Continue reading

Odustala sam od straha

Moje mišice izgovaraju najzanimljivije rečenice. Različite situacije, osećanja i raskorak u razvijanju govora i uma izvlače iz njih najneobičnije konstrukcije, inverzije i metafore kojih, verujem, nisu svesne. Sigurna sam, ipak, da naša izražavanja i naše rečenice verno prate naše misli i osećanja, da svako zastajanje, zamuckivanje, podizanje tona i upitnost imaju smisla i da ih, najčešće, verno oslikavaju. Sve te inverzije i metafore tu su sa razlogom.

Svesna sam svih nijansi kad mišice govore, kad se izražavaju. Continue reading

Uspavanka za dobro jutro

Svakog jutra budimo se rano. Hladna su i već pomalo mračna ova jutra.
Ustanem iz kreveta i sjurim se u njihovu sobu, polako se hvatajući za kvaku, da ih ne bih naglo probudila. Malo škrip se ipak čuje, ali ono bi uvek pre probudilo nas nego mišice.
Ovo je zapravo čas kada ih je najteže probuditi, čas kada treba da se probude.

Rra unese neku poletnu energiju u prostoriju; njemu buđenje mišica ide odlično od ruke. On kaže: “Raaaa, ja sam crvena pirana!” i njih dve već presrećno iskaču iz kreveta i veru mu se oko vrata, kikoćući se zanosno.

Meni buđenje ide – onako, traljavo, u najmanju ruku. Continue reading

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑