Letnje igralište

poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Category: Inspiracija (page 3 of 3)

Sumorna vila ozarena lica

ALT: "jesen"

Continue reading

Odustala sam od straha

Moje mišice izgovaraju najzanimljivije rečenice. Različite situacije, osećanja i raskorak u razvijanju govora i uma izvlače iz njih najneobičnije konstrukcije, inverzije i metafore kojih, verujem, nisu svesne. Sigurna sam, ipak, da naša izražavanja i naše rečenice verno prate naše misli i osećanja, da svako zastajanje, zamuckivanje, podizanje tona i upitnost imaju smisla i da ih, najčešće, verno oslikavaju. Sve te inverzije i metafore tu su sa razlogom.

Svesna sam svih nijansi kad mišice govore, kad se izražavaju. Continue reading

Običan porodični vikend

Vikendi donose vreme za nas,
vreme za čitanje, za smejanje,
za lenje popodnevne dremke,
za supu i za kolače,
za pet uspavanki,
za osluškivanje vetra
i pevušenje u snu. Continue reading

Vežbamo dobre reči

Strogi smo prema sebi – ako nismo dovoljno brzi,
kad ne uradimo ono što smo rekli da ćemo i kada ćemo,
kad mislimo da ništa što uradimo nije dovoljno dobro.
Vičemo na sebe u sebi kada se spotaknemo,
kada nam zagori mleko
ili kažemo pogrešnu reč
pogrešnoj ili pravoj osobi. Continue reading

Pisanje je igra

Na putu do samospoznanja, beskrajnom, račvastom, putu sa bezbrojnim lavirintima i zamkama, vodim se intuicijom, iskustvima, poznanstvima, razmišljanjem i čitanjem. Gutam sve što mi dođe u širi vidokrug ili u ruke: knjige, beletristiku, stručnu literaturu, stripove, kuvare, različite časopise i portale; od pre nekoliko godina, i blogove.

Kao studentkinja književnosti, uvek sam govorila da mi u tom lancu od postanka ideje za pisanje, preko samog čina stvaranja do užitka koje dolazi konzumiranjem dela, najviše odgovara uloga recipijenta. Continue reading

Hvala ti, Romana!

Sećam se jednog od dobrih, skoro najboljih dana u životu, kada se tata vratio kasno sa posla i doneo veliku kesu punu knjiga.  Kao što sve tate pričaju o svojoj deci, i moj tata je spomenuo mene, pa tu negde usput i da volim da čitam knjige.
Njegov kolega, koji je očigledno imao nekih knjiga viška, doneo je tati punu kesu, rekavši mu: “Bolje da ih ona čita nego da skupljaju prašinu ili da se bace.” Tog jutra, kad sam, sećam se, sa svojih 11 godina, ugledala gomilu knjiga ispred vrata svoje sobe, nije bilo srećnije osobe od mene.

Samo tako, odstranjene, date, poklonjene.
Zamalo bačene knjige obogate život i postanu uspomena koja obeleži jedno detinjstvo. Continue reading

Savršen kišni vikend

Dođu tako te oktobarske kiše kojima se nismo nadali.
Trebalo je da stignu tek u novebru i da napadnu udruženo sa hladnim vetrom
kao i uvek
očekivano,
potpuno predvidivo.
Nemam ništa protiv, zaista,
samo mi se čini da sam bosa hodala još pre nekoliko dana,
da sam do duboko u noć sedela na terasi,
čitala, pisala, mirisala noćnu frajlu i bosiljak,
da su sve ljuljaške i tobogani bili naši, osvojeni,
da smo ležali na travi
a potom tražili krpelje,
kupali se u reci; Continue reading

Sumorna vila

Ako si već rešila da požuriš,
u redu, dočekaću te raširenih ruku.

Juče si me naterala da unesem mladice još gladne sunca.
Zahvaljujući tebi i tvojoj kiši, učinilo mi se da nikad nisi ni odlazila.
Već brišeš zeleno i donosiš svoje boje.
Još uvek boje.
Još malo – trulež.

Jučerašnja Žudnja ne bi imala isti smisao bez tebe.
Jučerašnja čajanka ne bi bila ista. Continue reading

Zahvalnost u dobro jutro

Postoje jutra kada se probudim zahvalna, jutra kada zaboravim na jučerašnju gužvu, žurbu i nervozu,
jutra kada mi nije nije važno hoću li uspeti danas, sutra, ikada,
jutra kada se definicija uspeha menja,
kada nije važno ko je u pravu.
Postoje jutra koja mirišu na jutra mog detinjstva kad sam se lenjo izvlačila iz posteljine i protezala u beskraj.
U ova retka, ružičasta, topla jutra, setim se da, još u krevetu, kažem hvala. Continue reading

Ljubav za ceo život

Upravo smo tako i zamišljali našu Dušku. Ponekad pomislim da ju je naša mašta, dok je još uvek nismo zaista ugledali, stvorila takvom – nežnom,  radoznalom, razigranom, punom razumevanja, posvećenom, dobrom osobom. Kao i svaki jazavičar, a kao i svi mi porodično, i ona je ponekad  tvrdoglava. Od početka je bilo neizbežno, uostalom, da će ličiti na nas. Ili mi na nju.

Kad smo je prvi put ugledali, to je uistinu bila prava ljubav na prvi pogled; ljubav koja traje i koju ni million nestašluka ne može da pomuti. Uostalom, ni od koga drugog nismo ni mogli očekivati da će bolje rešavati naše probleme, da će bolje brinuti o našim bebama, da će imati više strpljenja za nas i da će nas uvek tako velikodušno voleti.
Nije mnogo vremena trebalo da provedemo sa njom da bismo se u to i uverili.

Duška. Continue reading

Ko smo? Odakle smo?

Evo od čega smo. Život je divan kad smo jedno.

The boy named Crow

“Sometimes fate is like a small sandstorm that keeps changing direction. You change direction, but the sandstorm chases you. You turn again, but the storm adjusts. Over and over you play this out, like some ominous dance with death just before dawn. Why? Because this storm isn’t something that blew in from far away, something that has nothing to do with you. This storm is you. Something inside you. So all you can do is give in to it., step right inside the storm, closing your eyes and plugging up your ears so the sand doesn’t get in, and walk through it, step by step. There’s no sun there, no moon, no direction, no sense of time. Just fine white sand swirling up into the sky like pulverised bones. That’s the kind of sandstorm you need to imagine. Continue reading

Radi dokolice i snatrenja

“Ja volim jesen, to setno godišnje doba kao stvoreno za sećanja. Kad sa drveća pootpadne lišće, kad u suton na nebu još stoji riđi odsjaj koji zlati uvelu travu, prijatno je gledati kako se gasi sve što je još maločas gorelo u vama.
Vratio sam se sa šetnje po opustelim poljima, duž hladnih jarkova u kojima se ogledaju vrbe; vetar je zavijao u ogolelom granju, ponekad bi umukao, a onda odjednom ponovo počinjao; tada je sitno lišće, koje se zakačilo za žbunje, opet podrhtavalo, trava treperila povijajući se ka zemlji, i reklo bi se da je sve došlo bleđe i ledenije; na vidiku sunčev kotur se gubio u belini neba, i u svojoj neposrednoj okolini prožimao ga životom koji je već na izdisaju. Bilo mi je hladno i skoro me obuze strah. Continue reading

Everyday’s mantra

“To be humble and soft spoken… To walk lightly on this Earth by practicing simplicity and love for nature.” Continue reading

“Bitter Strawberries”, Sylvia Plath

daffodils1

All morning in the strawberry field

They talked about the Russians.
Squatted down between the rows
We listened.
We heard the head woman say,
‘Bomb them off the map.’

Horseflies buzzed, paused and stung.
And the taste of strawberries
Turned thick and sour.

Mary said slowly, ‘I’ve got a fella
Old enough to go.
If anything should happen…’

The sky was high and blue.
Two children laughed at tag
In the tall grass,
Leaping awkward and long-legged
Across the rutted road.
The fields were full of bronzed young men
Hoeing lettuce, weeding celery.

‘The draft is passed,’ the woman said.
‘We ought to have bombed them long ago.’
‘Don’t,’ pleaded the little girl
With blond braids.

Her blue eyes swam with vague terror.
She added petishly, ‘I can’t see why
You’re always talking this way…’
‘Oh, stop worrying, Nelda,’
Snapped the woman sharply.
She stood up, a thin commanding figure
In faded dungarees.
Businesslike she asked us, ‘How many quarts?’
She recorded the total in her notebook,
And we all turned back to picking.

Kneeling over the rows,
We reached among the leaves
With quick practiced hands,
Cupping the berry protectively before
Snapping off the stem
Between thumb and forefinger.

3244916716_61299e5a9d

 

enhanced-buzz-20118-1389222990-13

 

“Perfection is terrible. It cannot have children.”

roots-1943

“What man most passionately wants is his living wholeness and his living unison, not his own isolate salvation of his “soul.”
Man wants his physical fulfillment first and foremost, since now, once and once only, he is in the flesh and potent. For man, the vast marvel is to be alive. For man, as for flower and beast and bird, the supreme triumph is to be most vividly, most perfectly alive.

Whatever the unborn and the dead may know, they cannot know the beauty, the marvel of being alive in the flesh. The dead may look after the afterwards. But the magnificent here and now of life in the flesh is ours, and ours alone, and ours only for a time. We ought to dance with rapture that we should be alive and in the flesh, and part of the living, incarnate cosmos.

I am part of the sun as my eye is part of me. That I am part of the earth my feet know perfectly, and my blood is part of the sea. My soul knows that I am part of the human race, my soul is an organic part of the great human soul, as my spirit is part of my nation. In my own very self, I am part of my family.

There is nothing of me that is alone and absolute except my mind, and we shall find that the mind has no existence by itself, it is only the glitter of the sun on the surface of the waters.”

D. H. Lawrence

Newer posts

© 2021 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑