Letnje igralište

poezija i proza o detinjstvu, majčinstvu i letu

Page 6 of 8

Nepostojeće granice detinjstva

“Detinjstvu niko ne sme da postavlja granice i pravila. Kada si srećan, nije ti važno da li je napolju zima ili leto, nije važno da li sija sunce ili je mrkli mrak; lepo je jesti sladoled u vruć letnji dan, sjajno je kad se sankaš dok ti obrazi bride od hladnoće. Sreća je unutra, u srcu. Sve ima svoje vreme i ne treba zimi žaliti za letnjim suncem, kupanjem u reci i sladoledom”, objašnjavala sam svojoj deci juče, dok su ispijale čaj posle dvosatnog sankanja. Hiljadu pitanja zahtevalo je hiljadu odgovora, a odgovor na pitanje: “Kada ćemo ponovo da se kupamo u reci?” uz propratno ispoljavanje žala za uživanjem u sladoledu čini mi se da je juče bio najvažniji i da je nudio objašnjenje i za mnoga druga pitanja koja ću tek čuti od njih. Continue reading

Zaista važne stvari

Još od detinjstva, mama mi govori da sve stvari u kojima želim da budem dobra, da mi idu od ruke, što želim da radim i u čemu želim da uživam, treba da radim prvih dana u novoj godini. Puna prezrenja za takve “praznoverice” i kao zagovornica stava da sami stvaramo svoju sudbinu, ja sam izgleda ipak videla neku logiku u tome, te sam se kao studentkinja, za svaki slučaj, svakog dana od Nove godine do pravoslavnog Božića, malo intenzivnije spremala za januarski ispitni rok. Nisam htela ništa da prepuštam slučaju, a i to mentalno programiranje mi potpuno ima smisla. Ne znam da li zbog ovog običaja koji se prećutno praktikovao u našoj porodici ili zbog godina provedenih nad knjigom, tek, uspešno sam završila fakultet. Continue reading

Novi početak

Išli smo danas u potragu za inspiracijom
U potragu za hranom za snove
Za još kojim nemirom.
Čuli smo da negde postoji novi početak
Pa smo išli da biramo nove note
Nove slike
Nove stanovnike za dnevna maštanja
I teorije.
Probijali smo se kroz užurbane mase
Spuštenim glavama i uvučenim ramenima
Branili se od vojske ljudi koja se kretala u jednom pravcu
Odolevali armiji koja je marširala
Čiji su koraci odzvanjali kao božićne pesme iz blještave matice
Kojoj su hrlili. Continue reading

Ukradeni trenuci

Mislim da sanjam svoje planove. Imam ih iscrtane u glavi svake večeri, a u krevet odlazim preslišavajući se šta ću sutra sve počneti, privesti kraju, završiti. Sumiram dan iza sebe, prisećam se šta sam mogla bolje i kako ću sutra to da ispravim. Kao nežni zvuci, kao zraci mesečine, stidljivo se kroz moju dušu provlače trenuci koje sam srećna provela sa nosem zagnjurenim u vilenjačke kose moje dece. Pomaljaju se i pogledi upućeni preko šolje čaja, laki dodiri po leđima, grejanje mojih šaka u njegovim, zagrljaji na vratima i poljubac u čelo kad umorna dođem u krevet. Umirena, zaspim… ali sa kajanjem što nisam potpuno proživela te trenutke onda kada su se događali i sa željom da ih oživljavam dokle god ih se sećam. Continue reading

Čekam svetlost

Čekam svetlost.
Decembarski dan ne razlikuje se mnogo od noći; crni su, mračni i tamni i jedno i drugo.
Magla im daje nijanse, mogućnosti da budu gušći ili ređi, jednostavniji ili komplikovaniji za probijanje, za krčenje njihovih staza.
U ove noći, nema ni najmanje želje u meni da priznam da su one deo prirodnog ciklusa, da bez tame nema svetlosti, da bez plača nema smeha, da bez nemira nema spokoja.
To su i onako klišei, izlizane reči, utehe za beznadežne dane poput ovih.
Ti dani u meni svode se na borbu, na rešenost da potirem tamu.
Uporno. Tvrdoglavo. Svake noći. Svakog dana koji je noć.
Čekam svetlost. Continue reading

Zvezdani putokazi

Imala sam šest godina kada sam prvi put pobegla od kuće. Nisam imala nikakve posebne razloge za to, samo one obične, dečje. Slušala sam možda previše priča o deci koja napuštaju svoje roditelje, kriju se od odraslih po obližnjim šumama i poljima, organizuju svoje zajednice i neometano žive svoje detinjstvo. Želela sam i ja tako, ali nisam daleko pobegla. Polja, voćnjaci, pašnjaci i vinogradi nalazili su se jako blizu naše kuće. Bilo je dovoljno da izađem iz dvorišta, krenem na desno, spustim se nizbrdicom, prođem pored naše bašte i košnica, popnem se uzbrdicom i već sam bila tu. Pucao je na tom mestu pogled na nepregledno zelenilo prošarano ponekom kravom, ovcama, konjima i ljudima koji su ih čuvali, na nebo, na prostranstvo. Sećam se da sam mogla satima da stojim na tom mestu, pogledom da preispitujem daljine, osluškujem insekte i ptice i dišem, samo da dišem. Continue reading

Letnja deca u snežnoj bajci

Jedna divna osoba rekla mi je jednom davno da smo on i ja dve duše koje su se davno ugledale i čekale jedna na drugu da se spoje; da smo se, ugledavši se preko kosmičkih prostranstava, čekali vekovima, milenijumima; da smo žudno grabili jedno ka drugom svetlosnim godinama. Gledala sam tada tu prijateljicu molećivim pogledom, sabirajući svoje misli na jednu gomilu i prisećajući se da ja jesam romantična duša i da volim sudbonosne događaje i ljubavi i poglede i drhtaje zbog kojih se ostaje bez daha i umire, ali… samo u knjigama, pričama, pesmama koje bih kasnije, pogleda zamagljenog od osećanja, suza i uzdaha, prepričavala. Continue reading

Dobrota od koje život zavisi

Iako mislim da su vozovi daleko romantičniji, autobusima sam se vozila svuda – do osnovne škole, do srednje škole, do fakulteta, u bioskop, kod lekara, na posao. Zime u autobusima su posebno surove, hladne i mračne i kad se svi zguramo jedni do drugih, to ne budi ljubaznost i strpljenje prema osobi do vas koja se bori za svoj udisaj i još koji santimetar prostora. Naprotiv, netrpeljivi smo jedni prema drugima i retki su trenuci ljubaznosti.

U takvom jednom autobusu, na takvoj jednoj zimi, dok sam gledala kroz prozor u crnilo, ne osećajući prste na nogama od hladnoće i neprestano dodirujući usnama nos pokušavajući da ga ugrejem, jedan čovek je počeo da crta nešto po zamagljenom staklu ispred mene. Continue reading

Trideset šest sati

U trideset šest sati života može i mnogo i malo toga stati. Trideset šest sati – dan i po. Jedno spavanje. Jedno buđenje. Dva odlaska na počinak. Dve otpevane uspavanke.
Ili jedna uspavanka otpevana dva puta. Dva: “Volimo vas najviše na svetu. Laku noć.”
Dva oproštaja, dva mahanja ispred vrtića. Dva sunovrata u zagrljaj. Dva nošenja mlađe mišice u hladnopoznojesenjesivocrno, mutno jutro. Dva nošenja, dva maženja u hodu. Moje srce i njeno, jedno pored drugog. Ritam koji diktira tempo mojim koracima dok mi šarena, vunena kapa golica nos. Dve šake oko mojih nadlaktica. Dve noge oko mojih bedara. Moja mišica. Moje dete koje ne voli hladnoću i mraz koji joj steže obraze. Continue reading

Poverenje u život i nove početke

Za majčinstvo, kao ni za život, nikad nisam bila spremna, iako sam se pripremala svih devet meseci radosnih. Pokušavala sam da naučim sve odjednom na časovima roditeljstva. Pelene, mleko, pupak, kupanje, nokti. Neke čudne bebe lutke virile su iz plavih i roze kadica u domu zdravlja, sklopljenih kapaka, počupanih trepavica, čekale su da im neko promeni štramplice koje su obukle još osamdeset neke. Učila sam ponovo kako da dišem na časovima u domu zdravlja. Dah je život, oduvek sam znala, ali ovo je ozbiljnije. Ovde se brojalo i pravile se pauze i posmatrale se druge trudnice, odmeravali stomaci i rumenilo u obrazima. Continue reading

Koordinate za večnost

Hladna je bila ova jesen i pre tri leta, kada si se rodila. Gola, hladna i mračna.
Sedim i sada kao i tada za istim stolom i gledam kroz isti prozor u isti mrak. Sada, ti spokojno dišeš u susednoj sobi. Možda malo i zahrčeš, ako si baš umorna. Zajedno sa sestrom ponavljaš kako babaroga ne postoji i pokrivaš svoju malu plavu pticu. Da joj ne bude hladno. Continue reading

Šta nam knjige znače

Otkad se baka vratila sa dalekog severa, mišice uživaju u njenom prisustvu, u toplim, samo za njih ispletenim kapama i šalovima, u maštovitim kuvarancijama, živopisnim pričama i u avanturama u koje ih vodi. Međutim, čim se vrate od bake, mišice utrčavaju u sobu i vade knjige iz polica. Pomalo iznenađeni, Rra i ja se smejemo i pitamo: “Hoćete da čitamo?”, na šta se dva glasa zaore u jedno glasno “Daaaa!” Continue reading

Novi život

Godine prolaze i sve ređe mi se dešava da zaplačem. Rastužim se, razbesnim se, obradujem se, ali više ne plačem u takvim situacijama. Sada plačem kada se raznežim, kad me nešto dirne duboko, najdublje, kada jedan trenutak obasja važnošću čitav moj život ili jedan njegov dobar deo. Jednostavne, najjednostavnije reči kao što su volim te, nedostaješ mi, piši mi, nemoj me zaboraviti.

Nemoj me zaboraviti reči su zbog kojih sam jutros kišila na tastaturom. Dugo. Continue reading

Učimo decu ljubavi

Noćas nisam spavala dobro. Sanjala sam sebe na ulicama Pariza.
U koncertnoj dvorani. Na stadionu. Sanjala sam sebe na ulicama Bejruta. U Damasku i u Bostonu.

Zato što se nešto dešava stotinama i hiljadama kilometara daleko od mene, ne znači da se ne dešava u meni. Znam da sam mogla da budem rođena bilo gde drugde i još uvek se pitam da li je ono skrivanje u podrumu bilo stvarno ili sam ga samo isto ovako odsanjala tog proleća. I znam da sam srećna što mogu da pomislim da sam samo sanjala. Continue reading

Zagrljaj je ljubav

Ona radi dan i noć.
I kad spava, spava brzo, jer zna da mora da se odmori do prvih petlova. Šalimo se da radi kao da je na berzi. Ili u rudniku, u dve i po smene. Čujemo se na kratko, deklamujući glavne događaje dana ili nedelje, nabrajajući izazove i savladane prepreke, nove momente mišica, pitajući jedna drugu za zdravlje i šta je najbolje protiv kašlja.

Ona uzgaja slatke paprike, sočan paradajz, bore na licu, tihovanja i povremene nervoze.
Gosti osmehe. Dočekuje zagrljaje. Continue reading

Odustala sam od straha

Moje mišice izgovaraju najzanimljivije rečenice. Različite situacije, osećanja i raskorak u razvijanju govora i uma izvlače iz njih najneobičnije konstrukcije, inverzije i metafore kojih, verujem, nisu svesne. Sigurna sam, ipak, da naša izražavanja i naše rečenice verno prate naše misli i osećanja, da svako zastajanje, zamuckivanje, podizanje tona i upitnost imaju smisla i da ih, najčešće, verno oslikavaju. Sve te inverzije i metafore tu su sa razlogom.

Svesna sam svih nijansi kad mišice govore, kad se izražavaju. Continue reading

Uspavanka za dobro jutro

Svakog jutra budimo se rano. Hladna su i već pomalo mračna ova jutra.
Ustanem iz kreveta i sjurim se u njihovu sobu, polako se hvatajući za kvaku, da ih ne bih naglo probudila. Malo škrip se ipak čuje, ali ono bi uvek pre probudilo nas nego mišice.
Ovo je zapravo čas kada ih je najteže probuditi, čas kada treba da se probude.

Rra unese neku poletnu energiju u prostoriju; njemu buđenje mišica ide odlično od ruke. On kaže: “Raaaa, ja sam crvena pirana!” i njih dve već presrećno iskaču iz kreveta i veru mu se oko vrata, kikoćući se zanosno.

Meni buđenje ide – onako, traljavo, u najmanju ruku. Continue reading

Pisanje je igra

Na putu do samospoznanja, beskrajnom, račvastom, putu sa bezbrojnim lavirintima i zamkama, vodim se intuicijom, iskustvima, poznanstvima, razmišljanjem i čitanjem. Gutam sve što mi dođe u širi vidokrug ili u ruke: knjige, beletristiku, stručnu literaturu, stripove, kuvare, različite časopise i portale; od pre nekoliko godina, i blogove.

Kao studentkinja književnosti, uvek sam govorila da mi u tom lancu od postanka ideje za pisanje, preko samog čina stvaranja do užitka koje dolazi konzumiranjem dela, najviše odgovara uloga recipijenta. Continue reading

« Older posts Newer posts »

© 2024 Letnje igralište

Theme by Anders NorenUp ↑