Kada sam ja bila dete, leto je počinjalo oko 20. juna, čim bih se vratila iz škole, ostavila udžbenike i izvadila svih deset knjiga školske lektire za narednu školsku godinu. Leto je značilo beskrajne jurnjave dvorištem i ulicom, vožnje biciklima i po suncu i po pljuskovima (Setiće se moja rođaka odlično jedne takve, sa točkovima bicikala potpuno zagnjurenim u blato, zato što smo baš pred pljusak odlučile da istražujemo nove staze.), večernje logorske vatre, sladoled za doručak, ručak i večeru, mamine povike da se vratimo kući pre mraka… Continue reading
Page 8 of 8
“Sometimes fate is like a small sandstorm that keeps changing direction. You change direction, but the sandstorm chases you. You turn again, but the storm adjusts. Over and over you play this out, like some ominous dance with death just before dawn. Why? Because this storm isn’t something that blew in from far away, something that has nothing to do with you. This storm is you. Something inside you. So all you can do is give in to it., step right inside the storm, closing your eyes and plugging up your ears so the sand doesn’t get in, and walk through it, step by step. There’s no sun there, no moon, no direction, no sense of time. Just fine white sand swirling up into the sky like pulverised bones. That’s the kind of sandstorm you need to imagine. Continue reading
Obično jutro, sreda. Prošle noći mi je, kao i uvek, bilo žao da odem rano u krevet, pa sam zaspala oko dva izjutra. Alarm zvoni i ja tapkam bosa po parketu do kupatila, što tiše, da se mišice ne bi probudile pre no što treba i da bih ja mogla u miru da se dovedem u red. Šta će pomisliti vaspitačice u vrtiću kad vide moje podočnjake i sretnu pospan pogled? Šta će pomisliti ljudi u autobusu? Šta će pomisliti kolege? Dok razmišljam o tome a znam da je nevažno, krema je na licu i maskara se već osušila na trepavicama. Frizura… pa, dobro, ne može sve da bude cakum-pakum. Budim mišice i ubrzo četiri mala stopala odzvanjaju kao čitava mala armija stopala po parketu koji se već zagrejao, iako je tek sedam ujutru. Continue reading
Imali smo divno cveće u bašti koje je najviše mirisalo pred sumrak. Mirisalo je cveće, mirisale su jabuke, mirisalo je grožđe. I nanin sos sa paprikama i paradajzom iz kuhinje. Iz svog ranog detinjstva više se sećam nje nego mame. Sećam se mamine mekote u kojoj sam uživala pred spavanje. Mama je radila dosta, a nana je uvek bila tu. Ona je spremala doručak, ručak, večeru. Sa njom sam učila kako da zalivam cveće, kojoj vrsti je koliko vode potrebno, koje doba dana je najbolje za zalivanje, kako uhvatiti miris bosiljka, kada je grozd spreman da ga obereš. Sa nanom sam išla u vinograd, u voćnjak, u baštu. Ona me je naučila kako da ispržim jaje. I rano je umrla. Kada govore o njoj, svi kažu da je bila stroga, ozbiljna. Tako je se i ja sećam. Sećam se da nismo mnogo razgovarale. Druge žene iz komšiluka bile su te koje su smišljale bajke za mene. Znam da bih je ranije razumela da je živela duže. Continue reading
“Ja volim jesen, to setno godišnje doba kao stvoreno za sećanja. Kad sa drveća pootpadne lišće, kad u suton na nebu još stoji riđi odsjaj koji zlati uvelu travu, prijatno je gledati kako se gasi sve što je još maločas gorelo u vama.
Vratio sam se sa šetnje po opustelim poljima, duž hladnih jarkova u kojima se ogledaju vrbe; vetar je zavijao u ogolelom granju, ponekad bi umukao, a onda odjednom ponovo počinjao; tada je sitno lišće, koje se zakačilo za žbunje, opet podrhtavalo, trava treperila povijajući se ka zemlji, i reklo bi se da je sve došlo bleđe i ledenije; na vidiku sunčev kotur se gubio u belini neba, i u svojoj neposrednoj okolini prožimao ga životom koji je već na izdisaju. Bilo mi je hladno i skoro me obuze strah. Continue reading
Ne volim svoju decu samo zato što su moja. Volim ih zbog zbog dobrote u očima, zbog nežnosti u dodirima; volim ih zato što mi trče u zagrljaj, zato što me maze, zato što skaču po meni, zato što su nežne prema životinjama; volim ih zato što dele, zato što misle jedna na drugu i jedna drugoj nedostaju.
Volim ih zato što su glasne i odlučne u svojim zahtevima; volim ih zato što zahtevaju da se njihovo mišljenje sasluša, zato što ne odustaju lako od svojih ciljeva. Continue reading
“To be humble and soft spoken… To walk lightly on this Earth by practicing simplicity and love for nature.” Continue reading
All morning in the strawberry field
They talked about the Russians.
Squatted down between the rows
We listened.
We heard the head woman say,
‘Bomb them off the map.’
Horseflies buzzed, paused and stung.
And the taste of strawberries
Turned thick and sour.
Mary said slowly, ‘I’ve got a fella
Old enough to go.
If anything should happen…’
The sky was high and blue.
Two children laughed at tag
In the tall grass,
Leaping awkward and long-legged
Across the rutted road.
The fields were full of bronzed young men
Hoeing lettuce, weeding celery.
‘The draft is passed,’ the woman said.
‘We ought to have bombed them long ago.’
‘Don’t,’ pleaded the little girl
With blond braids.
Her blue eyes swam with vague terror.
She added petishly, ‘I can’t see why
You’re always talking this way…’
‘Oh, stop worrying, Nelda,’
Snapped the woman sharply.
She stood up, a thin commanding figure
In faded dungarees.
Businesslike she asked us, ‘How many quarts?’
She recorded the total in her notebook,
And we all turned back to picking.
Kneeling over the rows,
We reached among the leaves
With quick practiced hands,
Cupping the berry protectively before
Snapping off the stem
Between thumb and forefinger.
“Perfection is terrible. It cannot have children.”
Take a deep breath, take a deep breath, take a deep breath…
Exhale, inhale… so deep your lungs start to hurt.
The pain will make you think of something else, perhaps of the pain itself.
I remember the time when I was out there, when I would meet countless people in a day, when I would talk to them about insignificant things, because I haven’t got the time for significant ones; I remember when I would work from 9 until 7, always in a hurry, when I never had the time for my loved ones. Continue reading
Ne zaboravi da dišeš, ne zaboravi da dišeš, ne zaboravi da dišeš…
Duboko, duboko, da te pluća zabole.
Bol će mislima skrenuti put.
Sećam se vremena kad sam bila out there, kad sam se sretala sa nebrojeno mnogo ljudi svakog dana, kad sam vodila najviše površnih razgovora, jer nije bilo vremena za dublje; sećam se kad sam radila od 9 do 7, kad sam žurila svugde i kad nisam imala vremena za ljude koje volim. Continue reading
Od svih mesta u našoj kući, u kuhinji se najlakše koncentrišem. Dok seckam, mesim, mešam, mutim, presipam, uvijam i izvijam, izmišljam, sledim uputstva i kršim pravila, uvek iznova pobeđujem sebe.
U kuhinji se osećam kao stvarateljka, kao večita studentkinja, kao vernica.
Smirenje kakvo pronalazim u kuhinji, ne nalazim ni u čitanju, ni u muzici, ni u jogi.
Ja meditiram dok perem posuđe. Continue reading
“I want to live simply.
I want to sit by the window when it rains and read books I’ll never be tested on.”
“I want to paint because I want to, not because I’ve got something to prove.”
“I want to listen to my body, fall asleep when the moon is high and wake up slowly, with no place to rush off to.”
“I want not to be governed by money or clocks or any of the artificial restraints that humanity imposes on itself.”
“I just want to be, boundless and infinite.”
Ne divim se više tako često zalascima sunca. Nekako ih propustim dok razmišljam o tome šta još sve treba da uradim dok devojčicama ne dođe vreme za spavanje, dok razmišljam o obrocima, pelenama, dok pokušavam u sebi dovoljno puta da ponovim sve ono što ću, verovatno, opet zaboraviti.
Međutim, poslednjih dana moja mlađa S. duže je budna preko dana, te više vremena provodimo napolju. Privikavanje na otvoren prostor je išlo teško, zaista. Prvo su me morila razmišljanja o svim obavezama koje ne stignem uvek da završim dok su devojčice u vrtiću i svašta nešto drugo mi je padalo na pamet što bi me vraćalo nazad u kuću.
Onda se dogodilo nešto što nije odavno. Vratio se onaj divni miris detinjstva, miris pokošene trave, vratila se slika zalaska sunca… nekako je sve ponovo doprlo do mene, posle toliko godina. Continue reading
“What man most passionately wants is his living wholeness and his living unison, not his own isolate salvation of his “soul.”
Man wants his physical fulfillment first and foremost, since now, once and once only, he is in the flesh and potent. For man, the vast marvel is to be alive. For man, as for flower and beast and bird, the supreme triumph is to be most vividly, most perfectly alive.
Whatever the unborn and the dead may know, they cannot know the beauty, the marvel of being alive in the flesh. The dead may look after the afterwards. But the magnificent here and now of life in the flesh is ours, and ours alone, and ours only for a time. We ought to dance with rapture that we should be alive and in the flesh, and part of the living, incarnate cosmos.
I am part of the sun as my eye is part of me. That I am part of the earth my feet know perfectly, and my blood is part of the sea. My soul knows that I am part of the human race, my soul is an organic part of the great human soul, as my spirit is part of my nation. In my own very self, I am part of my family.
There is nothing of me that is alone and absolute except my mind, and we shall find that the mind has no existence by itself, it is only the glitter of the sun on the surface of the waters.”
D. H. Lawrence
Летње игралиште by Сандра Ђурић-Милинов је лиценцирано под условима лиценцеCreative Commons Ауторство-Некомерцијално-Без прерада 3.0 Србија.